U izdanju Menarta objavljena je autobiografija Boška Petrovića Život kao jam session, izdanje koje je zajedno s popratnim kompaktnim diskom Little Boy With A Big Heart – The Music of Boško Petrović, na kojoj je u izvedbi Lele Kaplowitz i prijatelja snimljeno nekoliko Petrovićevih skladbi, promovirano u petak, 17. veljače u Studiju Bajsić na HRT-u, dan uoči rođendana Boška Petrovića (Bjelovar, 18. veljače 1935.), koji je nepunu godinu ranije, u siječnju 2011., iznenada preminuo u Zagrebu.
Odlazak velikog majstora jazza nenadomjestiv je, što je bilo jasno odmah nakon vijesti o njegovoj smrti, a vjerojatno je da ćemo te činjenice s vremenom biti svjesni sve više, unatoč ili upravo zbog projekata poput ovih dvaju izdanja, na poseban način knjige. Jer, na nešto manje od dvije stotine stranica Boško Petrović autobiografskim nas diskursom u trideset poglavlja vodi kroz svoj profesionalni život, uglavnom anegdotalno uz najosnovnije faktografske podatke, bilježeći i oslikavajući segmente izvanredno bogata i plodna razdoblja jazz glazbe druge polovine 20. stoljeća kao aktivan sudionik, jedan od najboljih, najtalentiranijih vibrafonista na svjetskoj sceni tog doba. A u vlastitoj sredini tada i najvažniji kreator i promicatelj svega onoga što podrazumijeva vrhunski jazz i što mu teži.
Pa, premda u jednom poglavlju Boško Petrović kaže kako je njegova zamjena na vibrafonu osigurana – govoreći o svojim đacima iz Grožnjana i Kranja, čudu od djeteta Vidu Jamniku u Sloveniji i Šimunu Matišiću u Hrvatskoj – zamjene za sve ono što stoji iza inicijala B.P., naravno, nema. Ali, moguće je, uz veliki trud, ljubav i predanost, nastaviti graditi na temeljima koje je Petrović postavio. A oni su veliki i dobri.
Što je sve Boško Petrović napravio, i koliko su ti temelji čvrsti, nazire se u svakoj rečenici u knjizi iako, kako u predgovoru piše Ivica Župan, s jedne strane Petrović o sebi i vlastitom radu govori, zapravo, vrlo skromno, samozatajno, i mnogo više prostora posvećuje kolegama – a to su, da ne bude zabune, oni jazz muzičari koji stoje na samom vrhu svjetske jazz piramide, a s druge strane knjiga u cjelini samo djelomično otkriva kolike su zasluge Boška Petrovića za jazz i za našu kulturu u cjelini.
Knjiga je realizirana zajedničkim radom Boška Petrovića i Davora Hrvoja, jazz novinara i publicista. Hrvoj je snimljeni Petrovićev materijal zapisao, a s obzirom na to da je Petrović iznenada umro prije nego što je sav materijal bio gotov, Hrvoj je neke dijelove kompletirao izvadcima iz svojih ranijih razgovora s velikim umjetnikom. Na taj način uglavnom je obuhvaćena cjelina toga izvanserijskog života: Boško Petrović bio je vrhunski, fantastičan vibrafonist (svirao je, bio blizak kolega i s većinom dobar prijatelj, s najvećim svjetskim muzičarima na najuglednijim podijima), izrazito plodan skladatelj (nekoliko stotina kompozicija), izvrstan muzičar velike širine i kreativne pokretačke snage (osnovao je niz ansambala, od glasovitog Zagrebačkog jazz kvarteta, koji se i danas cijeni kao jedan od najboljih malih jazz sastava svoga vremena, preko B. P. Conventiona, B. P. Tria i dr.), sjajan organizator (rasprodani ciklusi jazz koncerata u Lapidariju, Kulušiću, SKUC-u i drugdje te naposljetku osnivanje B. P. Cluba 1988., kada je te podije izborom muzičara načinio gotovo istovjetnima onima u metropolama poput Londona, New Yorka, Berlina, Pariza....), promotor jazza i producent (niz televizijskih programa, diskografska i produkcijska kuća Jazzette) i odličan pedagog (Međunarodni kulturni centar HGM Grožnjan, Ljetni jazz kamp u Kranju).
Knjigu treba preporučiti u svakom smislu, ne samo ljubiteljima jazza nego još i više onima koji će to tek postati, odnosno svakome koga zanima glazbeni i kulturni život Zagreba, a kao mamac može se reći da nema gotovo nijednog ozbiljnijeg imena jazza koje se u knjizi, uključujući i fotografije, ne spominje, od Johna Lewisa i ostalih članova The Modern Jazz Quartetta, preko Louisa Armstronga do Ronnija Scotta te čitavog niza drugih. Zanimljivo štivo, vrlo vrijedno, instruktivno, a nerijetko i zabavno. Jer, Petrović otvoreno i bez zadrške govori o svom životu – tom jam sessionu, i to na svoj prepoznatljiv način, izravno – kakav je i bio – s jedne strane izrazito komunikativan s nizom prijateljstava, a s druge strane, što često prati veliki talent, beskompromisan, pa i netolerantan.
Ali, knjiga ima nedostataka: faktografska je strana, da tako kažemo, falična u određenoj mjeri i šteta je da Davor Hrvoj Petrovićev tekst nije popratio objašnjenjima i preciznim faktografskim podacima u bilješkama. Na taj bi način slika bila potpunija u detalju, cjelini i kontekstu. To se posebno odnosi na činjenicu da se godine praktički uopće ne spominju, a bili bi dobrodošli i osnovni (biografski) podaci o muzičarima i događajima koje Petrović navodi. A s obzirom na to da u svome memoarskom izlaganju, šetnji od jedne do druge točke, često preskače razdoblja, povezuje ili ističe određene događaje, aspekte, teme ili ljude, upravo je šteta da ne postoji i kontrapunkt koji bi podupro dokumentacijsku vrijednost građe i pojasnio, možda i komentirao, Petrovićeve stavove, opaske, profesionalne odluke i poteze, čime bi i njegovo umijeće kao vibrafonista odnosno skladatelja moglo biti promatrano iz još jedne perspektive.
Faktografski nedostaci donekle su ispravljeni u predgovoru, gdje Ivica Župan daje nešto detaljniji prilaz Petrovićeve karijere, ali može se reći da knjizi na određen način nedostaje sustavnost koncepta, pa i u izboru fotografija. A prirodno se nameće i usporedba s monografijom o B. P. Clubu, izvanredno uspjelim izdanjem objavljenim u povodu deset godina postojanja toga doista sjajnog kluba, za koji se treba nadati da će uskoro ponovno otvoriti svoja vrata publici, jer bez toga nikakav hommage Bošku Petroviću ne bi bio potpun.
Unatoč zamjerkama knjiga se i čita i lista s velikim zanimanjem, a lûk cjeline i povezanost osjećaju se stalno, jer je Boško Petrović izrazito involviran i njegova namjera da ne samo dokumentira nego i da na ovaj, vrlo osoban, način sve ono što je radio cijeloga života predstavi što vjerodostojnije – nesumnjivo i izravno dopire do čitatelja. Stoga njegovu autobiografiju Život kao jam session na kraju ovoga kratkog prikaza preporučujemo još jednom.
© Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 28. veljače 2012.
