Na mješovitom zadatku

Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije: Meštri i talenti, dir. Ignat Mihnea, solist: Bruno Vlahek, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 2. ožujka 2012.

• 
  
  Na koncertu Zagrebačke filharmonije bilo je teško ustanoviti tko je meštar, a tko talent. Naime, Meštri i talenti bombastični je podnaslov iz vatrenoga, k tomu i Crvenog ciklusa Orkestra bez stalnog, a nekmoli šefa-dirigenta. Orkestra odličnih pojedinaca koji ulažu puno truda. I kada se sva ta oprema vatrenoga, crvenoga, meštara i sveopće nadarenosti zbrojila, u tome opsežnome rasporedu izbor je bio više nego obilat. Djela Čajkovskog i Rahmanjinova u prvom dijelu večeri, a potom i dugoočekivana praizvedba Prve simfonije Srećka Bradića i – na kraju – spretna i sretna Prva rumunjska rapsodija Georgea Enescua za ljubitelje uljuđenih cajki.
  
  Naizgled teško podnošljivi ajngemahtes, koji je priredio mladi i nadareni rumunjski dirigent Ignat Mihnea, dirigent španjolske adrese. Sa svojim je domaćim Enescuom i zaključio svoj slikoviti nastup. U tu je izvedbu folklornih zasada Ignat Mihnea, kao pravi ambasador, uložio najviše truda i izazvao najbolje sviračke snage Filharmonije. U obilju meštara i talenata bio je i vješti pijanist Bruno Vlahek, kompozitor, ali i svirač autoritativnog atletskog nastupa, a ipak skromnog odnosa prema dinamičkim rasponima u Rapsodiji na Paganinijevu temu Sergeja Rahmanjinova.
  
  U dva dijela večeri izmiješala su se dva glazbena svijeta. Bez imalo grižnje savjesti na početku večeri glatko se mogla preskočiti uvertira-fantazija Romeo i Julija Petra Iljiča Čajkovskoga. Relativno uredno prepisivanje s kakvoga CD-a i vehementna gesta s ogledala Ignata Mihnee nije mogla puno pomoći. Središte pažnje ipak je bilo usmjereno na dugoočekivanu praizvedbu Simfonije Srećka Bradića. Djelo je nastalo upravo na narudžbu Filharmonije i trebalo je biti dovršeno za prošli Muzički biennale Zagreb. Peterostavačna simfonija nosi u sebi sučeljavanja mnogih glazbenih iskustava prošlih vremena, kao i iskustava velikih autora prošloga stoljeća. Sadrži i posvetu prijateljima-sviračima u dionici klavira, u intenzivnom i efektnom udjelu udaraljki, u rasponu orkestralnih boja.
  
  Iskonska repetitivnost, smisao za kontraste i dramaturgiju s mnoštvom ideja čine dio Bradićeve Prve simfonije. Iz tih su se ideja mogla skrojiti dva kaputa, odnosno još koja simfonija. No domaći skladatelji već instiktivno znaju da je neka sljedeća izvedba potpuno neizvjesna. Sve ideje Bradićeve Simfonije na prepoznatljiv se način nastavljaju na njegovu uspjelu, izvodilački neupitnu, i naprasno s pozornice zagrebačkog Hrvatskoga narodnog kazališta skinutu operu Crux dissimulata na libreto Ivana Vidića. Trud Filharmonije i dirigenta Ignata Mihnee isplatio se do nekoga sljedećeg, neodređenog datuma.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 4. ožujka 2012.

Piše: