Koliko je to 100.000 volta?

Regionalni ciklus Točka-Tačka-Pika: Zagrebačka filharmonija, Na 100.000 volta!, dir. Jonathan Schiffman, solist: Andreas Boyde, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 16. ožujka 2012.

• 
  
  Na jakih, i, dakako, po najnovijoj modi koncertnog nazivlja, 100.000 volta, bio je sastavljen program Zagrebačke filharmonije u Regionalnom ciklusu Točka – tačka – pika. Svi bi se na toj voltaži pretvorili u prah i pepeo, ali je tako marketinška služba nazvala gostujućeg pijanista Andreasa Boydea. K tomu, cijela je priča donijela američki program, djela Philipa Glassa, zagrebačkoj publici nešto manje poznata Paula Schoenfielda i na kraju Aarona Coplanda. Bile su to ponovno male igre bombastičnim nazivima na koje smo svi maštovito navikli u prekrojenim ciklusima Zagrebačke filharmonije. No na 100.000 volta igralo se i gorilo ozbiljno. Ozbiljno pod vodstvom mladog, ambicioznog i kompetentnog dirigenta Jonathana Schiffmana.
  
  Schiffmana je u nepuna dva sata predstavio mali presjek sjevernoameričke glazbe kroz 20. stoljeće. Dobio je relevantan i vrlo angažiran odgovor od članova orkestra. Možda mladi američki dirigent i ne zna da je vrlo dobro ponovio lekciju Muzičkog biennala Zagreb. Koliko li je to metronomskih četvrtinki – od 90 do 160 – bilo u zavodljivu ugođajnom Društvu, Kompaniji, kompoziciji Comapany Philipa Glassa? Dakako, četiri od 96 otkucaja u minuti, potom 160 pa 90 i ponovno 160. Glass se, navodno, ne želi zvati priprostim minimalistom, i ta jednostavna pesiflaža u pomnoj se izvedbi četvrtinki mogla izdržati.
  
  Četiri priče / Four Parables, programna skladba Paula Schonfielda djetinjastih naziva stavaka, iz prapovijesti europske pismene glazbe, oplemenjena naivnom zaigranošću, bila je zanimljivo iskustvo. Odličan i specijaliziran pijanist Boyde to je znao iskoristiti sa – skromnim tonom i britkom jazzerskom ritmičonosti. Svejedno bilo to na 110 ili 100.000 volti.
  
  A potom je došao doista šlag na kraju. Vjerujem da je rijetko tko zagledao u partituru Treće simfonije Aarona Coplanda, ali nema glazbenika koji nije poslušao snimku. No izvedba uživo nešto je potpuno drukčije, drukčije iskustvo i za izvođače i slušatelje. Suptilan, sa smislom za dramaturgiju djela, i elegantne geste, Jonathan Schiffman sa Zagrebačkom je filharmonijom strpljivo i uvjerljivo donio to impresivno i zahtjevno djelo skladatelja čiji je opus i čije su zapisane upute „kako slušati glazbu“ na neki način obvezale američke kompozitore. I sve nas druge i ostale. Tek toliko da ostanemo vjerni sve učestalijim pleonazmima. Velikoga zamaha i svijesti o simfonijskome nasljeđu s jedne i druge strane velikoga mora, efikasni dirigent Jonathan Schiffman uz visokokoncentrirani Orkestar proveo je slušatelje kroz impresivno Coplandovo djelo.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 18. ožujka 2012.

Piše: