Interpretacijska sugestivnost

CD klasika: Portret kraljice, Alen Kopunović Legetin, orgulje, Croatia Records, 2011.

• U studenom 2011. nakladnička kuća Croatia Records objavila je prvijenac Alena Kopunovića Legetina pod intrigantnim naslovom Portret kraljice. Jedan od najpoznatijih i bez sumnje najboljih hrvatskih orguljaša, inače zaposlen u svojstvu pontifikalnog orguljaša katedrale sv. Terezije Avilske te stalnog orguljaša i zborovođe crkve sv. Lovre u Požegi, ovim nosačem zvuka inaugurira nove misaone obrasce na domaćim prostorima. Oni su, doduše, sve glasniji i uobičajeniji na inozemnom glazbenom prostoru, ali na hrvatskoj interpretativnoj sceni očito još nisu dovoljno zaživjeli. Ti misaoni obrasci odraz su jasne oporbe geslu brže, više, jače koje je godinama carevalo koncertnim životom i diskografijom klasične glazbe te ih nerijetko dovodilo do savršene i hladne sterilnosti ili pak do lažnog blještavila ispod kojeg se nerijetko mogu čuti krivi tonovi, stilske nedosljednosti ili promašaji… i sve ono što potpada pod kolokvijalni termin muljanje. Stoga i ova ploča predstavlja elegantno bacanje rukavice u lice svim quasi virtuozima, a autentičnost takvog poteza može se opravdati jedino ako dolazi od ruke iskonskog virtuoza Legetinove razine. Dakako, za većinu posjetitelja Legetinovih koncerata CD može značiti gotovo šokantan udarac, ali već nakon nekoliko minuta slušanja prve skladbe, Bachove Toccate i fuge u d-molu, BWV 565, slušatelju je jasno o čemu se radi: o pročišćujućem rezu.
  
  Umjesto Legetinu svojstvene vehementnosti i briljantnosti cijeli disk odiše staloženošću, odmjerenošću, ravnotežom, nekom vrstom udivljenog pogleda prema glazbi, kojem su istovremene potpuna interpretativna sigurnost i zrelost. Mnogo toga postignuto je nenametljivom količinom dekorativnih elemenata, a osobito namjernim odabirom sporijih tempa. Primjerice, tempo fuge iz spomenute Toccate i fuge gotovo svi orguljaši vole dotjerati do krajnjih granica izdržljivosti, a Legetinova izvedba u podosta sporijem tempu negoli je to uobičajeno zasigurno je jedno od većih iznenađenja. No krajnja transparentnost zvuka kao produkt takvog pažljivog bdjenja nad svakim tonom ili pauzom glazbi daruje kvalitetu bivstvovanja umjesto površne prolaznosti. Legetin ne želi impresionirati slušatelja svojim umijećem sviranja, on slušatelju želi omogućiti percepciju svakog tona.
  
  Daleko od toga da se na albumu ne može razaznati što Legetin može u tehničkom pogledu – ipak se tu radi o mnogim zahtjevnim elementima – ali to nije cilj, nego usputna pojava. Stoga je i izbor skladbi poprilično intrigantan. Umjesto zakučastih skladbi, kojima se prosječan mladi orguljaš želi predstaviti u najboljem svjetlu, odabran je presjek raznovrsnih skladbi koje mogu progovoriti tzv. običnom čovjeku. Drugim riječima, odabrane su skladbe kojima je cilj predstaviti glazbu i instrument. Pored BWV 565 Legetin se odlučio za još jedan Bachov opus, Preludij i fugu u D-duru, BWV 532, koji se također nalazi na putanji prethodne skladbe, a u kojoj je toliko dojmljivo savršeno spajanje šavova i izvrstan pedalni rad. Iz tog intelektualnog svijeta fuge Legetin vodi slušatelja do popularnih obrada Vivaldijevih koncerata iz pera njemačkog baroknog glazbenog teoretičara Johanna Gottfrieda Walthera (Koncert „del Signor Meck“ u h-molu, LV 133).
  
  Nakon baroknog (ali uravnoteženog) preobilja, transkripcija Mozartove Fantazije br. 3. za klavir u d-molu, KV 397 svojim osjećajno-predromantičkim stilom govori o dodatnim mogućnostima instrumenta. Fantazija u arhitektonici albuma ima ulogu nutarnjeg intermezza, ali i razdjelnice prema glazbi 19. i 20. stoljeća. U Boëllmanovoj Gotičkoj suiti, op. 25 požeške orgulje otkrivaju riznice svojih registarskih bogatstava. Posljednji stavak Suite, Toccata, zajedno s Duganovom Toccatom alla fuga u g-molu otkriva Legetinovu omiljenu crtu osobnosti, poznatu posjetiteljima njegovih koncerata: iskričavu, virtuoznu i briljantnu. Ali ti trenuci doista su samo iskrice. Iznenađuje s koliko je samokontrole, pa i smjernosti Legetin izveo kanonsku Duganovu skladbu, koja je za njega u tehničkom smislu bagatelle, ali stoga ne iznenađuje što u ovoj izvedbi jasni nastupi teme izbijaju u prvi plan na mjestima na kojima su u mnogim izvedbama zamagljeni, pa i nepostojeći.
  
  Vidakovićeva Fantazija i fuga u f-molu ponovno ga vraća kompleksnim zvukovnim katedralama. To iznimno zahtjevno djelo s osobito teškom fugom nije se slučajno našlo na kompaktnom disku: ono je hommage Legetinovu sugrađaninu, a u ovakvoj izvedbi vjerojatno i najbolje govori o svim Legetinovim potencijalima. Posljednja skladba na disku ponovno je osobit izbor; umjesto virtuozne završnice Legetin odabire dostojanstvenu, predivnu Intradu i koral Pjevaj hvale, Magdaleno Mate Lešćana. Odabrati najbolju izvedbu uvijek je subjektivna stvar; moj osobni odabir bila bi ova skladba kao ona s najviše interpretacijske sugestivnosti.
  
  Nosač zvuka snimljen je na 40-registarskim orguljama požeške katedrale iz Eisenbarthove radionice, koja je i inače opskrbila više hrvatskih sakralnih objekata instrumentima vrsne kakvoće. Naslov ploče govori o ovom stvarnom instrumentu: portret kraljice znači portret jednih od novijih, a možda i najraskošnijih orgulja u Hrvatskoj. Taj portret zvukovno predstavlja tonsku iskaznicu orgulja kroz veliki registarski spektar instrumenta u odličnoj Legetinovoj registraciji, dok je o samim karakteristikama orgulja u popratnoj knjižici govorio njihov graditelj, Wolfgang Eisenbarth.
  
  Uz neuobičajeno grafičko rješenje popratne knjižice (Goran Ivšić) posebno treba istaknuti uz Legetina najzaslužniju osobu za ovakav izuzetan proizvod – Vanju Lisjaka. Ime toga glazbenog producenta jamči vrhunsku kvalitetu, a Lisjakov potpis znači i natprosječnu koncentraciju na svaki detalj, odnosno ovdje evidentan zalog posve zaokružene zvukovne cjeline. U hrvatskoj diskografskoj ponudi nisu česti ovako dorađeni radovi, stoga ih treba čuvati kao kap vode na dlanu.
  
  © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 22. ožujka 2012.

Piše: