Dupkom puna dvorana Lisinski izvanredno je pozdravila gostovanje Ive Pogorelića koji je nastupio uz dirigenta Dmitrija Kitajenka izvevši Chopinov 1. koncert za klavir i orkestar u e-molu, op. 11, rani skladateljev opus. Premda ga je publika aplauzom nekoliko puta pozvala na poklon, dodatak od Pogorelića nije, nažalost, izmamljen. No ova njegova izvedba Chopinova djela ostat će zapamćena kao jedna od dojmljivijih jer romantički repertoar, opsežan, raznorodan i tehnički iznimno zahtjevan, u središtu je interesa svakog pijanista, no samo interpretacije velikih majstora klavira opuse iz tog dijela literature slušateljstvu predstavljaju na pravi, uvjerljiv i poticajan način. Dakle, bez rutine, profiliranom projekcijom i ekspresijom koje plijene dajući mogućnost novog iskustva.
U tom je smislu ova Pogorelićeva izvedba posebno bila dojmljiva u prva dva stavka, jasnim i razgovijetnim donosom notnog teksta podcrtavši svu nemalu rafiniranost Chopinova sloga. Jer, skladateljeva jednostavnost i snaga geste možda su i ono najteže, a upravo to u ovoj je izvedbi bilo nosivom i generirajućom interpretativnom invencijom, fine i rječite narativnosti. Istodobno, pijanist je naglašeno isticao složenost tonskih odnosa i kontrasta (sjajne nijanse bogate bojom) tek povremeno začudivši pretjeranostima u akcentima, ali ni u jednom trenutku ne profanirajući ingenioznu ekspresiju koju je u sva tri stavka, diskurzivno i reljefno, razvijao i gradio. Treći stavak bio je izvrsno oblikovana završnica, upravo kao primjer strukturalno domišljene i žive cjeline luka triju stavaka. Posebno treba istaknuti mjeru žive, pokretljive i dorečene stilizacije kojom je Pogorelić oblikovao temu gradeći izražajnost stavka upravo na elementima formalne gradbe i okretnošću izričaja postupno ga transformirajući u pravi finale.
Cjelini razvojnog tijeka izvedbe sjajno je pridonio Dmitrij Kitajenko, sabrane i mirne geste kojom je istodobno uspostavio otvoren, neuniformiran i u ekspresiji bogat interpretativni prostor. Izvedba 2. simfonije u D-duru, op. 73 Johannesa Brahmsa pod Kitajenkovim vodstvom u drugom dijelu koncerta potvrdila je supstantnost njegova temperamenta žive intrigantnosti i snage izražajnosti. Odgovor orkestra, međutim, kao i u izvedbi Chopinova djela, tek je povremeno slijedio dirigenta u potpunosti, bez dovoljno odvažnosti, pa i bez dovoljno predanosti. To se posebno osjetilo, premda na drugačiji način, u prvom i trećem stavku, dok su drugi i četvrti stavak bili izvedeni mnogo većom uvjerljivošću.
© Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 25. ožujka 2012.
