Zasluženi topot nogu

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra HRT-a: dir. Hikaru Ebihara, solist: Goran Končar, violina, KD Vatroslav Lisinski, 19. travnja 2012.

• 
  
  Velik pljesak s pravom je ispratio posljednji koncert Majstorskoga ciklusa HRT-a nakon izvedbe Schubertove 9. simfonije u C-duru, 'Velike'. Ciklus koncerata Simfonijskog orkestra HRT-a u ovoj je sezoni navodno baziran na takozvanim jakim solistima i dirigentima. Od otkazivanja povjerenja dugogodišnjem šefu, maestru Nikši Barezi, ulogu šefa ponovno je preuzeo maestro Pavle Dešpalj, a i česti gost Mladen Tarbuk kao stalni dirigent. Ponekad rizik gostovanja zna biti profit pa je tako bilo i na najnovijem koncertu, kada je u goste pozvan japanski dirigent Hikaru Ebihara. Potječe s najjužnijeg velikog japanskoga otoka Kijošu i temeljito je školovan u Japanu i Srednjoj Europi. Zagrebu je poznat kao trećenagrađeni na Međunarodnome dirigentskom natjecanju Lovro pl. Matačić 2007. godine.
  
  Koncert je otvorio Nokturno, odnosno San ljetne noći na Hvaru, idilična skladba Blagoja Berse koja tonski vješto i osjetljivo uobličuje noćno morsko ozračje. Djelo je nastalo godine 1902. kao Simfonijska pjesma op. 31. Izvorno je bila Noć u Grčkoj, ali revizijom Zvonimira Bradića tijekom Drugoga svjetskog rata promijenila je i naziv u San ljetne noći na Hvaru. Mediteranska nota ostala je i u nazivu. Njezina tonska slikovitost kao da pripada osjetljivom i intenzivnom odnosu Hikarua Ebihare prema boji zvuka. Maksimalna suradnja Simfonijskog orkestra HRT-a očito je bila neizbježna.
  
  Slijedio je 1. koncert za violinu i orkestar u a-molu, op 99 Dmitrija Šostkoviča. Taj Koncert solista Gorana Končara prati otprije nekoliko desetljeća, još od moskovskih studentskih, poslijediplomskih dana u razredu Leonida Kogana. U međuvremenu se Goran Končar – uz neprestane glazbene djelatnosti ponajprije u Zagrebačkom kvartetu, koji sada, čini se, napušta, i profesuru na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji – odao i intezivnoj kulturno-birokratskoj aktivnosti. Odavna dobro postavljenom izvedbom i ovaj je put kroz zanimljivu fakturu opsežnoga Šostakovičeva Koncerta prošao uredno, uređena i plaha tona. Doduše, u malim dinamičkim rasponima za živu izvedbu u velikoj dvorani, koja je posljednjih desetljeća ugostila većinu violinista koji igraju velike uloge na svjetskoj sceni. Na kraju je ipak Koncert u solističkoj dionici donesen sa smislom za rad i red, ali ne i profiliraniji interpetativni odnos, za koji je ostalo još dovoljno prostora.
  
  Suradnja Simfonijskog orkestra HRT-a i dirigenta pokazala se više nego obzirnom sraštavajući bujnu fakturu. Ali, čini se da svaki dirigent čeka svoj trenutak sa simfonijom za koju čuva adute i show off. Koliko se puta dogodilo da je 9. simfonija u C-duru, 'Velika' Franza Schuberta bila beskrajno i teško ukrotivo glazbeno vrijeme! No,Hikaru Ebihara, unatoč još relativno mladim dirigentskim godinama, našao je način da rasporedi vrijeme Schubertove glazbe tek ponekad mladalački žureći. No osigurao je tečan protok koji nikada nije prelazio granicu dobra i odmjerena ukusa, premda se nije mogla ne primijetiti dobro izučena dirigentska koreografija.
  
  Ebihara je osigurao i argumente da pokaže zašto se baš ta simfonija naziva Velikom, a da se to ne odnosi samo na njezino trajanje. Svi njezini slojevi izmjenjivali su se u prirodnoj dramaturgiji i velikom i srčanom dinamičkom rasponu. Zazivan je beethovenovski duh, za približno istoga trajanja u istome gradu (Beču) mnogo utjecajnijeg skladatelja. Orkestar je to znanje i dobru volju slijedio do mogućih tančina. Rijetko se dogodi da i uz „bravo“ iz publike i glazbenici bezrezervno zatopću nogama. Prema viđenom – s pravom!
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 21. travnja 2012.

Piše: