Moglo je i bolje

Bijeli ciklus Zagrebačke filharmonije: U čast majci, dir. Pavle Dešpalj, solisti: Ivana Lazar i Vedrana Šimić, sopran, Martina Gojčeta Silić, mezzosopran, Domagoj Dorotić, tenor, Goran Jurić, bas, Slovenski komorni zbor KD Vatroslav Lisinski, 4. svibnja 2012.

• 
  
  U raskošnome stilu navada uvedenih sada već glazbene sezone na isteku, koncerti Zagrebačke filharmonije imaju nebrojene nazive – nadnadslove, naslove, podnaslove i ostalu prigodnu robu preuzetu iz žutoga tiska. On navodno donosi novce, ali se od njega pomalo odustaje što primjećuju ne samo socioliozi već i najobičjiniji stanovnici kugle nam zemaljske. Posljednji koncert Zagrebačke filharmonije u velikoj dvorani Lisinski bio i u povodu Majčinog dana, a nazvan je i U čast majci. Inače, najjednostavnije pripada Bijelome ciklusu Zagrebačke filharmonije. Ali, ne lezi vraže, on prigodno i po ne zna se čemj nazvan i Eter. Kakav lijepi i nadasve majčinski konglomerat naziva jednome koncertu u redovitom (kakav i treba biti za nepočetnike) u ciklusu na kakve se naviklo već godinama i desetljećima! Iza svih naslova, naziva i prigodnih reklamnih pojava, na koncertu Zagrebačke filharmonije u prvom se dijelu večeri sadržajno krila izvedba Magnificata Johanna Sebastaiana Bacha, a u drugome dijelu večeri Gloria Francisa Poulenca. Nakon svih zavrzalama od Etera do posveta Majčinom danu napokon se moglo doći do glazbenoga sadržaja.
  
  Njegovu izvedbu je predvodio nezaobilazni akademik, skladatelj i neumorni dirigent Pavle Dešpalj. On je istovremeno šef-dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, ali i neizostavni suradnik Filhamonije, osobito kada je riječ o velikim projektima, a Bachov Magnificat u kombinaciji s Gloriom Francisa Poulenca – to svakako jest. U pomoć je priskočio i Slovenski komorni zbor kojega uredno, ali i plahim i neizrađenim tonom vodi Martina Batič. Riječ je o urednoj dirigentici koja je bila zapažena po pripremi zborova za Mahlerovu Osmu Simfoniju tisuća prošle godine u zagrebačkoj Areni. U prostoru prigodnom samo za takozvane politički i, na ine načine podobne koncerte ozbiljne glazbe.
  
  U Poulencovoj Gloriji za zbor, orkestar i sopran svojom se predanom i suzdržanom interpretacijom istakla solistica, sopranistica Vedrana Šimić. U složenom, ali u osnovi i vedrom slogu, do izražaja je uspio doći i zbor i orkestar. No, malo je teže bilo s Bachovim Magnificatom. Uz Filharmoniju i Slovenski komorni zbor te dirigenta Pavla Dešpalja, sve svoje nemale snage upotrijebili su i sopranistice Ivana Lazar i Vedrana Šimić, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, tenor Domagoj Dorotić i bas Goran Jurić. Kročeći na rubu takozvane autentične intepretacije i one staroga, naučenog romnatičarskoga kova – procjep je bio nesavladiv. Pavle Dešpalj ga je svojim golemim iskustvom i izvedbom mogao tek naizgled prikriti. Ali ne dovoljno dugo. Lijepi momenti u takvome djelu s ambicioznim trubačima, lijepim prinosima pjevača, nisu bili presudna pomoć izvedbi u cjelini. A ona nije bila niti domišljena ni dovoljno pripremljena. Šteta je, jer su angažirani izvođači mogli u cjelini pružiti više.
  
  © Maja Stanett, KLASIKA.hr, 6. svibnja 2012.

Piše: