Temperamentni brio

Plavi ciklus Zagrebačke filharmonije: Bidini svira Hačaturjana, dir. Dennis Russell Davies, solist: Fabio Bidini, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 25. svibnja 2012.

• 
  
  Dva istaknuta skladatelja 20. stoljeća iz bivšeg Sovjetskog Saveza – Armenac Aram Hačaturjan (1903.-1978.) i Rus Sergej Prokofjev(1891.-1953.) – predstavila je Zagrebačke filharmonije s po jednim cikličkim djelom. Hačaturjanov omiljeni Klavirski koncert izveo je jedan od vodećih talijanskih pijanista Fabio Bidini, a iz opusa Sergeja Prokofjeva čuli smo manje poznatu 6. simfoniju u es-molu op.111. Izvedbe su ispraćene ovacijama zadovoljne publike, zahvaljujući podjednako sjajnom solistu i nadasve uspješnom i preglednom vodstvu uglednog američkog dirigenta maestra Dennisa Russella Daviesa (1944), koji je nakon studija na Julliardu i prvih angažmana u domovini prije deset godina došao u Europu gradeći zavidnu međunarodnu karijeru u simfonijskom i opernom repertoaru.
  
  U prvom dijelu koncerta izveden je jedan od prestižnih klavirskih koncerata, koji je vodeći armenski skladatelj Aram Hačaturjan posvetio ruskom virtuozu Lavu Oborinu. Umjetnik ga je i praizveo 1937. u Moskvi, a potom su slijedile uspješne izvedbe u Londonu i New Yorku. Na izvjestan način Klavirski koncert Arama Hačaturjana nadovezuje se na ranije briljantne klavirske koncerte poput onih Sergeja Prokofjeva, ali to grandiozno djelo osebujno je i apartno, jer obiluje folklornim armenskim inspiracijama, živopisnim koloritom i oštrim kontrastima, kojima se solist natječe s orkestrom.
  
  U slučaju gosta Fabija Bidinija, umjetnika svjetske karijere i pedagoga na Visokoj glazbenoj školi Hanns Eisler u Berlinu, nadmetanje je bilo u uzajamnom nadahnjujućem skladu solistove moćne i nijansama bogate interpretacije, oplemenjene emocijama i obilježene virtuoznošću uz nadahnjujuću i preciznu orkestralnu suradnju. Sugestivna dirigentska gesta odredila je uzbudljiv i temperamentan brio koji je kulminirao u završnom Allegru. Dodatak je bio neizbježan, a Fabio Bidini je kao dobrodošao kontrast eruptivnom koncertu rasprostro razdraganoj publici nježne kajde prelijepog Chopinovog Nocturna u cis-molu.
  
  Posebno je bila zanimljiva rijetko izvođena 6. simfonija Sergeja Prokofjeva, izvedena u drugom dijelu koncerta. Nastala je u nesretnim okolnostima 1947. nakon skladateljeva povratka iz Pariza u Rusiju, nakon ratnih godina izolacije, nakon kobna pada i moždanog udara, koji je ostavio trajne posljedice na vrhuncu njegova stvaralaštva u 54. godini života. Stoga je ta simfonija odraz otvorenih, neizlječivih rana, što je unatoč lirskim oazama, naročito vidljivo u prva dva, opora i mračna stavka, dok je posljednji, treći stavak pravi prokofjevski – radostan, iskričav i duhovit. Simfonija je pisana za veliki orkestar uz dodatne zvuke klavira i čeleste. Inventivna orkestracija i skladateljska smjelost, koja je poput mnogih drugih slučajeva u to po umjetnost nesretno vrijeme bila na crnoj listi sovjetskog komunističkog Centralnog komiteta, ubrzo je nakon uspješne praizvedbe skinuta s repertoara. Međutim, ona se danas, zahvaljujući i partituri objavljenoj 1949. u New Yorku – iako rijetko, ipak izvodi, a da je vrijedna truda pokazala je ova vrlo dobra izvedba, puna velikog zvuka, s vrsnim vođama dionica i moćnim gudačima, a pod znalačkim, suptilnim i temperamentnim vodstvom maestra Dennisa Russella Davissa. 
  
  © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 27. svibnja 2012.

Piše: