Novi izazovi gitarskog doajena
Ciklus Guitarra viva: Darko Petrinjak, gitara, gosti: Pavao Mašić, čembalo, Igor Lešnik, udaraljke, Hrvatski glazbeni zavod, 10. svibnja 2012.
-
Darko Petrinjak – gitarski doajen i inicijalni pedagog novih i propulzivnih generacija gitarista, uza svoje đake Istvána Römera i Gorana Listeša osnivač svojevremeno teško nadmašivog Zagrebačkoga gitarskog tria, a ujedno i kontrabasist – za popularni je ciklus Guitarra viva u Hrvatskom glazbenom zavodu, ciklusu koji ima svoje vjerne sljedbenike, priredio nimalo svakodnevni program. Barem ne onakav program koji se oslanja na zavodljivo najpopularnija djela koja se vole za široke narodne mase ponavljati do beskraja.
Opširan raspored izvedbi je bio uokviren dvjema skladbama domaćih autora – Petrofonija, očito ambicioznog naziva, iz opusa Nikše Njirića na početku koncertne večeri i na kraju praizvedbom zanimljive zvukovne kombinacije u skladbi Dubravka Palanovića. Nije važno kako se hrvatski skladatelji u nazivima svojih skladbi vole poslužiti navodno sverazumljivim engleskim jezikom. Palanovićevo kruženje oko baroknih zasada, odnosno pomalo ozvučena skladba Around Baroque sa smislom za mjeru krije atraktivno bavljenje barokom, ali i suvremenom popularnom glazbom u kombinaciji gitare, udaraljki i čembala. Naime, Palanovićeva sklaba Around Baroque je namijenja i gitari, ali i pridruženim udaraljkama i čembalu.
I upravo su zato bili angažirani i čembalist Pavao Mašić i udaraljkaš Igor Lešnik. U zanimljivo i hrabro odabranom programu nije nedostajalo i drugih novosti na repertoaru. Bila je tu sveozbiljna, poput paukove mreže rzavijena Petrofonija Nikše Njirića koja je u svoja tri kamena stavka nazvana prema elementarnim epitelima grčkih stupova – dorskom, jonskom i korintskom. Autor je doduše zapisao da ih glazba ne opisuje nego ih samo simbolički i ugođajno rabi. Valjda kao upute za slušatelje starog kova i klasičnog obrazovanja.
Između domaćih starih i novih okvira skladbi Njirića i Palanovića, Petrinjak je sa suradnicima pripremio još iznenađenja. Bio je tu i neobični Duo Concertante Londončanina Stephena Dodgsona (1924). Potom, iznenadni prijelaz u koje ranije stoljeće i meka barokna Suita u d-molu Roberta de Viséea izvedena s puno smisla za uljuđeni i stilizirani dvorski ples koji je uostalom bio namjenjen nemogućem Louisu (ili Ljudevitu) XIV.
Dobro su došle i prijemčive ugođajne skladbe Aleksandra Ivanova Kramskoja koji je u 20. stoljeću, u tadašnjem Sovjetskom Savezu, uporno uzgajao za rusku tradiciju netipičnu školu sviranja gitare. Poslije toga je prvi dio zanimljivo koncipirane večeri koja je kročila stoljećima i kontinetima, završila višestavačna Serenada za gitaru Amerikanca Loua Harrisona s jakim utjecajima prerađenih načina blisko i dalekoistočnjačke glazbe poput naivnog otkrivanja novog glazbenog svijeta iz nekadašnje samodostatnosti Novoga svijeta.
© Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 12. svibnja 2012.
Piše:
Stanetti