Tik uoči početka ljeta i godišnjih i školskih odmora kao literatura pogodna i za razbibrigu i za odmor krajem svibnja objavljena je a početkom lipnja i predstavljena nova knjiga Branka Polića, glazbenog pisca i dugogodišnjega radijskog komentatora i urednika, u kojoj je autor sakupio tisuću anegdota iz područja ozbiljne glazbe. Anegdote su, kao i vicevi, oduvijek bili vjeran pratilac u svakom smislu ozbiljne klasične glazbe, u pravilu dodatno pojašnjavajući karakteristike svakodnevice i rada svih pripadajućih profesija, nerijetko s mnogo ironije, samokritike i s priličnim smislom za humor, dotičući se katkada i bitnih pitanja ne samo struke nego i poimanja umjetnosti. Od skladatelja preko izvođača do organizatora, menadžera, diskografa, kritičara i medija kao i, naravno, publike te manje ili više naklonjenih mecena i javnosti uopće nitko nije bio pošteđen od viceva i zabilježenih ili prepričavanih anegdota a rijetko bi se mogao naći netko tko u njima barem malo nije i uživao. Jer, kao i vicevi i mnoge anegdote nerijetko kriju u sebi otrovan ili sarkastičan žalac. Međutim, Branko Polić ispravno je procijenio da će dobar smisao za humor i smijeh prevagnuti a sasvim je sigurno da će i njegova nada da čitateljstvu priskrbi i nešto pouke biti ispunjena.
Knjigu su u okviru programa Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger u utorak, 5. lipnja u zagrebačkoj Židovskoj općini uz autora predstavili akademik Viktor Žmegač i skladatelj Josip Magdić a ulomke je čitala Vlatka Bjegović. Ne treba posebno isticati da su upravo čitani odlomci pobudili najveći interes brojne do smijeha dovedene publike, dok nas je Viktor Žmegač uveo u svijet anegdote u kontekstu književne teorije, i sam se suvereno kretajući područjem klasične glazbe i kao autor relativno recentnog izdanja, hvaljene knjige Majstori europske glazbe.
Postavilo se i pitanje, koje nije posvema pogrešno, o recipijentima odnosno o potrebnoj izobrazbi čitatelja jer je autor na početku svakog poglavlja (posvećenog pojedinom skladatelju, dirigentu i instrumentalistu) s dvije-tri rečenice nadomjestio opsežnije podatke o, tako da kažemo, žrtvi. Računajući s jedne strane na razinu općeg obrazovanja, dijelom i stručnog, a s druge strane na postojanje interesa za područje klasične glazbe. Pritom je zanimanje možda i ključno jer na određen način zrcali zanimanje za područje koje nužno uključuje potrebu i sposobnost (u)poznavanja, razumijevanja možda i sagledavanja prošlosti. Ne samo kao faktografije u smislu dokumentarne vrijednosti nego i s nezaobilazne sposobnosti da se jedna, da tako kažemo, stara vještina kao što je to klasična glazba, i u anegdoti prepozna i artikulira zajedno s prostorima nekadašnjeg – staromodnog i anakronog! – načina mišljenja, načina života i rada u svim njihovim sastavnicama. A koji, zna to svaki pažljivi čitatelj i posebice poznavatelj klasične glazbe, nisu ni staromodni ni preživljeni izuzev tehničkih/tehnoloških razlika u odnosu na današnjicu. Dapače, anegdote osim što kao kamenčići mozaika dograđuju sliku o pojedinom glazbeniku ali i o razdoblju i kontekstu, gotovo pravocrtno dopiru do nas i svoje mjesto pronalaze unutar segmenata današnje, dakle, moderne i suvremene stvarnosti i prakse klasične glazbe.
To je možda i jedan od najvažnijih razloga zašto knjigu 1000 glazbenih anegdota treba preporučiti, jer poput mosta spaja i gradi cjelinu izrazito bogata i raznorodna područja kao što je klasična glazba, koje svakome, pa bio on i sasvim skromna obrazovanja, može pružiti neizmjerno zadovoljstvo. Knjiga Branka Polića u tom smislu može biti i neka vrsta uvodne literature, a prateće neizostavno. Jer, tko zna, možda će baš anegdote o Beethovenovom čestom mijenjanju stanova i svađama s gazdaricama nekoga potaknuti da posluša i njegove simfonije, netko drugi pouku će izvući iz brojnih brakova Eugenea d'Alberta, poneki će čitatelj odlučiti da svoje dijete upiše u muzičku školu a neki će svoju djecu možda i ispisati!, pojedini će čitatelj zavoljeti Mozarta ili možda kupiti pretplatu za operu, pa i razmisliti o vlastitoj taštini ponukan anegdotama o međusobnoj kako među kompozitorima tako i među izvođačima. Ali, smijeha neće nedostajati.
U knjizi su anegdotama zastupljena 53 skladatelja, petnaest dirigenata, šest pijanista, dva violinista i tri violončelista uz kratko poglavlje Završne glazbene svaštice o krivim prosudbama i glazbenicima žderonjama, ispičuturama... uz izvrsno odabrane portretne fotografije. Redom je riječ o najuglednijim imenima svjetskog stvaralaštva i izvodilaštva a domaće snage brane Josip Magdić, Rudolf Matz, Boris Papandopulo i Ivan pl. Zajc te dirigenti Nikola pl. Faller i Milan Sachs. Pjevači se spominju samo kao protagonisti pojedinih anegdota a njima će Branko Polić posvetiti sljedeću, zasebnu knjigu. Jer, pjevači su, da tako kažemo, posebne ptice, uz dirigente najčešća meta šala (nerijetko neslanih) i izvor brojnih anegdota. No, do te sljedeće Polićeve knjige, na koju vjerojatno neće trebati dugo čekati jer riječ je o produktivnom autoru za kojim su i četiri knjige vrlo zanimljive autobiografske proze, vrijeme treba ispuniti s ovom – rezerviranom za glazboljupce, šaljivđije i ostale, da se malo poigramo s jednom od anegdota iz knjige: Jedne su godine u Bayreuthu kao dirigenti bili angažirani Herbert von Karajan i Hans Knappertsbusch. Knappertsbusch ugleda jednog dana na toaletu natpis: „Rezervirano za gospodina Herberta von Karajana.“ Nabavi kredu i velikim, čitkim slovima na pokrajnja vrata napiše: „Rezervirano za sve ostale guzice!“
© Dodi Komanov, KLASIKA.hr, 9. lipnja 2012.
