Arena u plamenu

2Cellos, Stjepan Hauser i Luka Šulić, violončela, Zagrebačka filharmonija, Arena Zagreb, 12. lipnja 2012.

• 
  
  „Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću s dva čela napuniti Arenu, nasmijao bih mu se u facu,“ rekao je Luka Šulić na koncertu 2Cellos koji je održan u zagrebačkoj Areni, 12. lipnja 2012, a koji se u trenutku izgovorenog već prilično zahuktao. Tada publika vjerojatno uopće nije bila svjesna da pred sobom ima renomiranog mladog glazbenika koji je završio studij na Royal Academy of Music u Londonu, koji je nastupao na uglednim koncertima i koji je nagrađen brojnim nagradama. Isto bi se moglo reći i za njegovog kolegu-prijatelja, Stjepana Hausera, koji je bio posljednji učenik slavnog Mstislava Rostropoviča i također koncertirao s brojnim velikim orkestrima te se dokazao nagradama. U tom kontekstu, riječi izrečene na koncertu pomalo su neobične, ali ipak bolno istinite – klasična literatura za violončelo, vrhunski mladi glazbenici, već odavno priznati u svijetu određenom sloju publike, dobili su puno priznanje tek kada su otkrili drugu stranu šešira kojeg nose.
  
  Dakle, pogrešno je mišljenje da su mladi muzičari koji uče glazbeno znanje u svakodnevnom životu smrtno ozbiljni i uvijek okruženi klasičnom glazbom. To, zapravo, gotovo nikada nije bilo tako. Klasičari su uvijek slušali popularnu glazbu i u njoj uživali, a s uživanjem su je i izvodili. No vrlo je malo onih koji su izvrsni u klasičnom žanru da jednaku izvrsnost pokazuju u popularnom žanru kojemu pristupaju s jednakim, pa i većim žarom. Radi se o dva sasvim različita miljea, dva sasvim različita glazbena razmišljanja, pa ipak… sve češći pokušaji prijelaza, sviranja i skladanja glazbe koja je negdje na pola puta između klasične i popularne, pokazuju da se ne radi o dva sasvim suprotna i nespojiva svijeta.
  
  Koncert koji su Stjepan Hauser i Luka Šulić održali u zagrebačkoj Areni, donio je ono što nazivam Glazbom: dakle, ne klasičnu glazbu niti popularnu glazbu, nego glazbu koja je uvodno bila klasična (premda bi se i o njezinom klasičnosti moglo raspravljati, jer se većinom nije radilo o djelima iz klasične, nego ponovno iz popularnije literature), zatim glazbu prijelaza (crossover) na kojoj su se Šulić i Hauser zadržali neko vrijeme, a zatim je napokon sasvim prešla, zahvaljujući uključenju bubnjara Dušana Kranjca. U svemu tome fascinantno je da su sve te Glazbe zadovoljile prebrojnu publiku (12000 slušatelja doista je impozantna brojka) i da niti jedan ljubitelj glazbe nije nakon koncerta izašao nezadovoljan. Glazba je Glazba, bez obzira s koje joj se strane pristupa i kojem žanru pripada. Još uvijek vrijedi ona mudra, koju su zapisali stari Grci: glazba se dijeli na dobru i lošu…
  
  A koncert u Areni ponudio je dobru, dapače izvrsnu glazbu. Uvodni dio programa pomogla je Zagrebačka filharmonija pod vodstvom dirigenta Ive Lipanovića. Izveden je Benedictus iz mise Naoružani čovjek Karla Jenkinsa, zatim Elegija Gabriela Fauréa, Gabriel's Oboe iz filma Misija Ennia Morriconea, tango Oblivion Astora Piazzolle te Simfonija rastanka (br. 45, fis-mol) Josepha Haydna. Sva je ta djela resila lirska atmosfera – koja je odlično funkcionirala kao uvod u koncert, a kroz koju se zapravo lijepo moglo čuti s kakvim će glazbenicima publika imati posla. Pažljivo slušanje solo nastupa u kojima su se izmjenjivali Hauser i Šulić, zapravo je pomoglo ocrtavanju njihovih glazbeničkih karaktera (Hauser je malo nestrpljiv, pa se čini kao da jedva čeka kada će iz lirskog uskočiti u dramatski dio priče – ali zato je tu Šulić, koji ga zauzdava i vodi njegovu vatrenu narav u pravom smjeru).
  
  Upravo je u prvom dijelu koncerta postalo jasno da slava Hausera i Šulića ne leži na youtube-reklami i da Smooth Criminal Michaela Jacksona nije samo jedna uspješna dosjetka koja je zapalila sve koji vole baratati virtualnom stvarnošću. Unatoč pažljivo proračunatom light showu i unatoč odlično vizualno osmišljenoj pozornici (s četiri velika platna uz pomoć kojih su Hauser i Šulić bili ukomponirani u zapanjujuću vizualnu sliku kao svojevrsni mladi bogovi iz kojih sve nastaje), ali i unatoč brojnim pojačalima i glasnoći koja se u svakom sljedećem dijelu koncerta podizala, dvojica mladića predstavila su se kao virtuozi koji u svakom glazbenom žanru, pa i u svakoj glazbenoj atmosferi vrhunski barataju svojim instrumentima. U vizualnom je smislu malo smetalo što redatelj nije dovoljno dobro poznavao klasični glazbeni repertoar, pa se u nekim trenucima na platnima nije mogao pratiti svirač koji izvodi glavnu melodiju ili temeljni glazbeni materijal (nego se pratio onaj drugi, koji svira manje bitnu glazbenu komponentu) – no na to se, uslijed dobro osmišljenih ostalih elemenata koncerta, a naročito usred izvrsne glazbe koju su disali i Hauser i Šulić, sasvim zaboravilo.
  
  Nakon Adagia iz završnog stavka Simfonije rastanka koji je omogućio članovima Filharmonije da dostojanstveno napuste scenu (simfonija se danas izvodi poput šale, gdje glazbenici jedan po jedan napuštaju scenu dok ne ostane samo prva violina – no svojevremeno je Haydn njome signalizirao grofu Esterházyju da izlet u grofovu ljetnu rezidenciju traje već predugo i da bi se glazbenici željeli vratiti kućama), uslijedio je klasično-popularni dio koncerta koji je dvojac Hauser-Šulić zapravo i proslavio. U tom među-žanru duo se zadržao poprilično dugo izvodeći hitove kao što su Jungle, Purple Haze, Resistance, Californication, Time of Your Life, With or Without You, Viva La Vida, Human Nature, Smooth Criminal i mnoge druge.
  
  Neke od navedenih pjesama-instrumentala nalaze se na albumu 2Cellos, međutim, Hauser i Šulić su svoj program očito vrlo brzo proširili svirajući te hitove na koncertima u velikim svjetskim gradovima. Zvuk koji su davala samo njihova dva električna violončela bio je jednak (ako ne i bogatiji) onome koji je stvarao cijeli orkestar. Sve su pjesme obradili sami, što znači da je ono što se desilo u Areni 12. lipnja rezultat uživanja u glazbi a ne dugotrajna razmišljanja. Čini mi se, naime, da je njima jednostavno dovoljno uhvatiti instrumente i svirati, pa da jedna takva obrada nastane. Naravno, proces je složen, ali kada se spoje dva kompletna glazbenika koji glazbu poznaju do srži i koji je s lakoćom i izvode i stvaraju, tada je rezultat sipanje glazbe iz rukava. Rezultat je i rečenica koju će na rock koncertu često izreći glazbenici koji ne znaju pročitati ni zapisati niti jednu notu, ali ipak sviraju sa žarom, po sluhu, često improvizirajući i, u svakome slučaju, guštajući glazbu: „Hoćete još? Pa ajmo, onda svirati…!“
  
  Treba li spomenuti da je publika na vrhuncu koncerta (kada se dvojcu pridružio Dušan Kranjc s bubnjevima) poskakala na noge i zaplesala uz zvuke dva violončela koji vrlo često nemaju baš mnogo šanse da napune koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, a kamoli veliku Arenu…? Malo je reći da su Hauser i Šulić zapalili Arenu, jer njihova je glazba još dugo zvonila, vikala i pjevala. Nakon svega se čini da je i u svom rock-koncert stadiju Glazba zadržala svoj klasični dignitet. A opet, svima je bio doživljaj gledati dva klasična (?) violončelista kako doslovce divljaju scenom okruženi svjetlosnim efektima i vatrom koja je sukljala s prednjeg dijela pozornice. Kakav doživljaj!
  
  © Irena Paulus, KLASIKA.hr, 14. lipnja 2012.

Piše: