Kad glazba gradi mostove

Korejska tradicijska glazba sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, dir. Sungjin Kim, solisti: Kwonsoon Kang, vokal, Daeseok Jeong, geomungo, Jaewon Lim, daegeum, Jiyoung Yi, gayageum, KD Vatroslav Lisinski, 15. lipnja 2012.

• 
  
  Koncert povodom dvadesete obljetnice uspostave diplomatskih odnosa Republike Koreje i Republike Hrvatske povezao je dva možda na prvi pogled teško spojiva žanra: korejsku tradicijsku i simfonijsku glazbu. Koncertom su dominirali solisti iz Koreje (među kojima je bila i umjetnica na korejskom bubnju janggu, Myungjin Ko, koja je svirala u udaraljkaškoj sekciji orkestra), Simfonijski orkestar HRT-a te dirigent Sungjin Kim koji je vodio kroz program koji se sastojao uglavnom iz djela korejskih skladatelja.
  
  Prvo je izvedena Fantazija Arirang Sunghwan Choia koja predstavlja jedno od najpoznatijih i najizvođenijih skladbi u Koreji. Skladba je svojom jednostavnošću, iskrenošću, ali i bogatom melodikom (temelj joj je narodna melodija) očarala i zagrebačku publiku. Bilo je jasno da se Simfonijski orkestar prepustio toj melodici te da su i glazbenici uživali svirajući je. Bilo je to, zapravo, jedino djelo korejskih autora u kojemu se pri izvedbi osjećala potpuna sigurnost i, moglo bi se reći, uljuljkanost izvođača. Sva ostala djela, budući pripadaju kulturi sasvim različitoj od naše, svirana su s mnogo više opreza.
  
  Oprez je svakako bio nužan pri izvedbi Transformacija za daegeum i orkestar skladatelja Sungki Kima. Ovo je bilo jedino djelo na programu s jasnim suvremenim (zapadnjačkim) izrazom koji se, međutim, isprepletao s bojom posebnog zvuka tradicionalne drvene poprečne flaute daegeum (koju je impresivno svirao Jaewon Jim). Time je dobivena sprega suvremenog i tradicionalnog, sprega koja je zapadnjačkom uhu, nenaviklom na suhi zvuk daeguma, djelovala pomalo neobično, ali je istodobno otvarala horizonte prema drugoj, dalekoj kulturi.
  
  Još je veći zanimanje pobudila izvedba djela Surijae Daeseoka Jeonga, skladatelja i umjetnika na žičanom instrumentu geomungo. To je djelo zvučno, čini se (uhu nenaviklom na drugačiju glazbu, ali istodobno vrlo znatiželjnom), bilo bliže korejskoj tradicijskoj glazbi, premda se i ovdje tradicija povezivala s klasičnim zvukom simfonijskog orkestra. Tek iz programske knjižice saznalo se da se radi o djelu programnog karaktera u kojemu skladatelj opisuje kuću svoga prijatelja Dajeonga (kuća se zove Surijae, što je i ime skladbe) te kroz tri stavka (Krajolik, Zadovoljstva i Aroma čaja) donosi tri različite slike vezane uz tu kuću.
  
  Drugi dio programa započeo je izvedbom Simfonijskog kola Jakova Gotovca. Tijekom svirke bilo je jasno da su muzičari jedva dočekali svirati nešto poznato, pa je Simfonijsko kolo odjeknulo sigurno, ponosno i s mnogo strasti. Nije čudo da je Sungjin Kim bio oduševljen ovom kompozicijom te ju je odlučio ponoviti kao dodatak na kraju koncerta.
  
  A zatim je ponovno slijedilo upoznavanje s neobičnostima nama nepoznate korejske koncertne glazbe. Pjesma za dušu žene Juneheea Lima skladana je za žičani instrument gayageum (također bi mu, kao i geomungu, bila najbliža porodica citri), ženski glas i orkestar. No ovaj put nije toliko iznenadio zvuk instrumenta (kao što je ranije zvuk geomunga djelovao sasvim neobično), premda je bilo jasno da je Jiyoung Yi velika umjetnica na gayageumu (neki solistički odlomci bili su upravo virtuozni), nego je iznenadio zvuk glasa Kwonsoon Kang. Ona kombinira specifičan tradicionalni način pjevanja iz grla sa solističkim pjevanjem iz dijafragme, što joj omogućava nevjerojatno precizne skokove velikog raspona, kao i stvaranje posebnog izraza, nama, naravno, vrlo dalekog, ali očito vrlo emotivnog i lirskog.
  
  Naposljetku je orkestar odsvirao skladbu Rijeka Han Junehee Lima, koja je po zanimljivosti, ali i bliskosti publici parirala Fantaziji Arirang Sunghwan Choia s početka koncerta. Doduše, nije izrastala iz same melodije koja se jednostavno nametala (kao u slučaju Arirang), ali je koncepcijski, kao i harmonijski povremeno mirisala na zapadnu koncertnu glazbu. No ni u jednom trenutku nije se izgubio osjećaj za korejsku tradicijsku glazbu, njezine ljestvice i način slaganja akorda.
  
  Premda je Simfonijski orkestar HRT-a tijekom cijelog koncerta (osim u slučaju Gotovčeva Simfonijskog kola) zadržao način oprezna sviranja prema kojemu je bilo jasno da im je glazba koju izvode sasvim strana, hrvatski su joj glazbenici nastojali prići na najvišoj profesionalnoj razini, pri čemu divljenje posebnim bojama instrumenata (ali i ženskoga glasa) koje najveća većina nikada ranije nije vidjela ni čula, ni u jednom trenutku nije izostalo.
  
  © Irena Paulus, KLASIKA.hr, 17. lipnja 2012.

Piše: