Kad Monika svira Šostakoviča

Crvena ciklus Zagrebačke filharmonije: dir. Dmitrij Kitajenko, solistica: Monika Leskovar, violončelo, KD Vatroslav Lisinski, 27. rujna 2012.

• 
  
  U petak, 27. rujna u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski Zagrebačka filharmonija započela je novu sezonu. Nakon Crvenog ciklusa, isti su izvođači s istim programom dan kasnije, 28. rujna, otvorili i Plavi ciklus ZF. Ova se kritika odnosi na koncert održan u petak, 28. rujna. Koncert je bio privlačan jer je nastupila violončelistica Monika Leskovar, a dirigirao je renomirani Dmitrij Kitajenko, koji je ove sezone postao umjetnički savjetnik Zagrebačke filharmonije. Na programu su bila djela Papandopula, Šostakoviča i Čajkovskog, a taj će program Filharmonija također izvesti za dva tjedna, na gostovanju u Poljskoj.
  
  Budući da je Papandopulo svoj Hommage à Sorkočević posvetio Glazbenoj školi Luka Sorkočević u Dubrovniku, djelo je jednostavnije strukture i izrazito prijemčivo publici. Zahvaljujući temama iz Sorkočevićeve Sedme simfonije koje Papandopulo obrađuje i prerađuje na sebi specifičan način, ova je skladba povezala dva stoljeća hrvatske povijesti – osamnaesto i dvadeseto. Filharmonija je, pod vodstvom Kitajenka, odsvirala Papandopulovo djelo davši mu dojmljivi pečat zanimljivosti a njime nije samo povezala dva udaljena stoljeća nego i dva različita skladateljska razmišljanja.
  
  Nakon djela hrvatskog skladatelja, uslijedio je nastup čuvene violončelistice Monike Leskovar koja je izvela Prvi koncert za violončelo i orkestar u Es-duru, op. 107, iznimno zahtjevno djelo Dmitrija Šostakoviča koje je inicijalno bilo posvećeno još jednom velikom violončelistu, Mstislavu Rostropoviču.
  
  Donijeti Šostakoviča u svim njegovim nijansama nije uopće jednostavno – od odlučnog ponavljanja fraza u Allegrettu, preko lirske zapjevanosti Moderata koja sasvim spontano prelazi u lirsku zaluđenost, gotovo hipnotiziranost zvukom violončela kojemu je, kao solo-instrumentu, skladatelj posvetio cijeli treći stavak, Cadenzu. I naposljetku, čvrsti, i zapravo politički, stav posljednjeg stavka Allegro con moto, koji donosi i prkos i odlučnost – sve su to elementi koje glazbenik mora najprije u sebi posložiti, a tek zatim odsvirati. Kod Monike Leskovar specifično je upravo promišljanje: ne samo jasnoća svakog pojedinog takta, svake pojedine fraze i glazbene rečenice, nego i potpuno ovladavanje pozadinom djela, tako da se ono podastire pred slušatelja poput otvorene knjige (a slušati, kao i svirati Šostakoviča i nije tako jednostavno).
  
  Pri izvedbi Šostakoviča, Filharmonija je jednostavno slijedila solisticu jer njezine su glazbene misli bile toliko jasne, da ih je trebalo samo pročitati i na njih se nadovezati. Osmišljena lakoća solo-izvedbe povukla za sobom i pratnju, cijeli orkestar koji ju je, povučen kreativnošću violončelističke muze, slijedio. Možda je tu bilo nekih stvari koje bi trebalo za kasniju izvedbu popraviti, ali Koncert je u cjelini ostavio dobar dojam.
  
  Nakon pauze izvedena je Manfred-simfonija u h-molu, op. 58 Petra Iljiča Čajkovskog, djelo opterećeno jasnim programom iz istoimene drame Lorda Byrona – idejom patnje zbog izgubljene ljubavi, traženja mira koji je nemoguće naći, i naposljetku povratka ljubljenoj u smrti. Byronove misli kroz usta Čajkovskog Filharmonija i njezin dirigent Kitajenko nastojali su prenijeti publici unatoč nekim manjkavostima. Najveća zamjerka odnosi se na dinamički raspon orkestra koji je doista vrlo mali. Orkestar je, čini se, sposoban pjevati tek pri temama u unisonom i fortissimu (kojima Čajkovskijevo djelo obiluje), a dinamička oznaka piano ili tiše kao da ne postoji. Srećom, raskoš Čajkovskijevih melodija i harmonija pokrila je nedostatke izvedbe, tako da se u koncertu na kraju ipak uživalo, premda s ostatkom. Koncert je, pažljivo odabranim programom, a naročito zahvaljujući nastupu Monike Leskovar, ugodno obilježio početak Filharmonijine sezone te najavio njezin skorašnji nastup u Poljskoj. No do tog gostovanja, izvedbe nekih djela do očekivanog će savršenstva trebati doraditi.
  
  © Irena Paulus, KLASIKA.hr, 30 rujna 2012.

Piše: