Tradicija koju ne smijemo zaboraviti

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Blagoje Bersa, Postolar od Delfta, dir. Ivan Josip Skender, red. Krešimir Dolenčić

  • Helena Lucić Šego (Mintje), Vitomir Marof (Piet), Dječji zbor Zvjezdice i Zbor Opere; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Blagoje Bersa, Postolar od Delfta, dir. Ivan Josip Skender, red. Krešimir Dolenčić, foto: Vjekoslav Skledar

    U nevelikom broju hrvatskih opera koje zadovoljavaju osnovne zahtjeve za scensko uprizorenje itekako ima mjesta za Postolara od Delfta, točnije Der Schuster von Delft, kad je opera već izvođena na njemačkom. I tu bismo postavili pitanje. Bersa je doista operu skladao na njemačkom, na libreto Alfreda Marije Willnera i Juliusa Wilhelma, ali je praizvedena u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu u Zagrebu 26. siječnja 1914. na hrvatskom, u prijevodu i prepjevu skladateljeva brata Josipa. Osobno, radije bih slušala hrvatsku operu na hrvatskom. Bersa je eklektik i to je posve razvidno iz ove partiture. No mora li to nužno biti minus, ako je to dobro skladano djelo s nekim vrlo lijepim stranicama? O formi bi se, naravno, dalo govoriti, jer izostaje onaj luk koji krasi remek-djela pa se djelo mjestimice raspline a onda opet čvrsto stane na noge. Možda bi se mogli napraviti neki zahvati da se opera na određen način zgusne?
    Vitomir Marof (Piet), Zrinko Sočo (Boonekampov tajnik), Ozren Bilušić ((Boonekamp); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Blagoje Bersa, Postolar od Delfta, dir. Ivan Josip Skender, red. Krešimir Dolenčić, foto: Vjekoslav Skledar
    Bersa je 1911. poslije praizvedbe Ognja dobio narudžbu iz Londona za novu operu. Engleski naručitelj želio je djelo po ugođaju suprotno od Ognja, u kojemu bi bilo ležernosti, mašte, poetske simbolike, fantastike, dakle, onoga što je Bersinoj prirodi bilo potpuno strano i daleko. Motivi iz bajke Srećine kaljače Hansa Christiana Andersena sigurno nisu najbolje korespondirali s Bersinom prirodom. Libretisti su iz te bajke zadržali ideju i mjesto događanja, a sadržaj su prilično izmijenili. Sačuvali su duh narodnih i umjetničkih legendi. U prikazivanju likova, mjesta i vremena događanja radnje služili su se crno-bijelom tehnikom. Neprekidno se sukobljavaju sreća i nesreća, dobro i zlo, bogatstvo i bijeda. Takav je pristup alegorijskom razvitku radnje možda i uzrok neujednačenosti i povremene nedorečenosti djela.

    Je li Postolar od Delfta komična opera, kako piše na programu praizvedbe, ili komično-fantastična opera, kako je nalazimo određenom prigodom koncertne izvedbe djela koju je 1974. priredio Bersin učenik Zvonimir Bradić? Redatelj najnovije realizacije opere, Krešimir Dolenčić, smatra da „Blagoje Bersa sreće nije imao i da on nekako i jest glavni junak svoje opere Postolar od Delfta te da se skladateljeva sudbina neobično ispreplela s njegovom operom“. U toj zanimljivoj konstataciji leži ključ Dolenčićeva pristupa djelu s jedne strane bajkovit i šaren stvarni i željeni svijet podcrtan iznimno maštovitim kostimima Gorana Lelasa s dominantnom crvenom bojom, a s druge strane sivilo pakla.
    Jelena Kordić (Mintje), Ljubomir Puškarić (Piet), Stjepan Franetović (Jan), Siniša Štork (Klaus), Monika Cerovčec (Klotilda), Henrik Šimunković (Boonekamp); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Blagoje Bersa, Postolar od Delfta, dir. Ivan Josip Skender, red. Krešimir Dolenčić, foto: Vjekoslav Skledar
    S jedne strane privid, a s druge mučan povratak u stvarnost makar i u vidu zamišljena pakla. Dolenčić je u svjemu prepoznatljivom stilu dao maha mašti koristeći se nizom šarmantnih detalja i uspješno ih prilagođavajući dvojnosti situacije. Isti je pristup uporabio u vođenju likova pa su Piet i Lisbeth najviše stvarni, dok su Mintje, Jan i Klotilde, i sukladno svojim kostimima, od njih posve različiti. Umanjen je prinos Noćobdije Klausa i Vragove bake, barem koliko se sjećam izvedaba iz 1974. i 1980. godine, a Boonekamp je dobio veće značenje. Konstanta svih izvedaba ostao je Nesreća i Vrag, a Sreća je dosta ovisna o osobnosti inerpretkinje. Dolenčić je odabrao vrsne suradnike u scenskoj ralizaciji. Dinka Jeričević priredila je još jednu svoju jednostavnu, a istodobno efektnu scenografiju u kojoj nema ničega suvišnog a dobro dočarava radnju i ambijent. Scenski pokret Snježane Abramović Milković i oblikovanje svjetla Denija Šesnića uskladili su se s režijom i scenom.

    Glazbeno vodstvo bilo je u rukama mladog dirigenta Ivana Josipa Skendera, koji je pouzdano i muzikalno vodio izvedbu, a daljnjim nastupima s orkestrom, a ne samo sa zborom, steći će još veći kreativni autoritet. I Zbor – uz pridružene Zvjezdice koje je uvježbala Ljerka Biluš kao i orkestar predvođen sjajnim koncertnim majstorom Marcom Grazianijem uredno su obavili svoju zadaću.
    Jelena Kordić (Mintje), Stjepan Franetović (Jan), Ljubomir Puškarić (Piet); Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Blagoje Bersa, Postolar od Delfta, dir. Ivan Josip Skender, red. Krešimir Dolenčić, foto: Vjekoslav Skledar
    No, kolikogod se danas u svijetu pjevači nepravedno žele staviti u drugi plan, oni su presudni za krajnji dojam predstave. A ovaj Postolar od Delfta imao je sreću da u pjevačkom smislu u objema podjelama uloga nije bilo slabe točke. Iskusni majstori skladno su se slagali s mladim snagama. Piet Grooth imao je dva posve različita interpreta. Dok se Vitomir Marof istaknuo kao profilirana umjetnička osobnost besprijekornih vokalno-pjevačkih kvaliteta i iznenađujuće scenske izražajnosti, mladi Ljubomir Puškarić ukazao je na ljepotu svog toplog baritonskog glasa i već sada priličnu vještinu u svladavanju nemalih zahtjeva što ih ta uloga stavlja pred izvođača. Slično je s interpretkinjama Mintje. Helena Lucić Šego dala je zaokruženu kreaciju, a mlada Jelena Kordić skrenula je na sebe pozornost iznimno lijepim mezzosopranskim tembrom.

    Ljubavni par Lisbeth – Jan prilično se razlikovao. Premijerni Valentina Fijačko i Domagoj Dorotić bili su više glasovno usklađeni, dok su reprizni Tamara Franetović Felbinger i Stjepan Franetović bili glasovnim intenzitetom različiti, ali emotivno dojmljiviji. Vrsne interpretkinje Sreće Ivana Lazar i Gorana Biondić nisu se razlikovale u pristupu liku, a Ivana Lazar iskoristila je svoje mnogo veće iskustvo lakše se prilagodivši teškoćama te nimalo lake uloge. Konstanta obiju predstava bio je Zrinko Sočo (Nesreća i Vrag), velika ličnost hrvatske glazbene scene, koju ispunja već samim svojim nastupom. Glasovno-pjevački posve suveren s potpunim shvaćanjem lika koji interpretira, on ga sugestivno prenosi na slušatelja i postaje dominantan. Ozren Bilušić bio je, kao i uvijek, pouzdan tumač Boonekampa, dok Ivica Trubić i Siniša Štork nisu bili dovoljno upečatljivi. Možda se iz te dvostruke uloge Klausa i Vragove bake moglo više izvući, kao što je Sočo učinio od Nesreće i Vraga. Marija Kuhar Šoša i Monika Cerovčec ljupke su interpretkinje Klotilde, a Marko Cvetko vrlo atraktivan Lakaj. Iako ne volim recitiranja u operi, priznajem da je Zijad Gračić bio nenametljiv.

    Ukratko, dobra realizacija hrvatske opere koju valja preporučiti.

    © Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 25. listopada 2012.

Piše:

Marija
Barbieri

kritike

najavljujemo...