Pomalo nedorečeno

Plavi ciklus Zagrebačke filharmonije: Na hrvatsko-austrijski način, dir. Martin Sieghart, solisti: Martin Draušnik, violina, Smiljan Mrčela, violončelo, KD Vatorslav Lisinski, 14. prosinca 2012.

• 
  
  Iza naslova Na hrvatsko-austrijski način repertoarno su se poredali Dvostruki koncert za violinu i violončelo uz pratnju orkestra Borisa Papandopula i 7. simfonija u E-duru Antona Brucknera. Za njihovo orkestralno oblikovanje bio je zadužen austrijski dirigent Martin Sieghart, svestrani vrhunski glazbenik, koji je svoju dugogodišnju karijeru iznimnog violončelista sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća odlučio zamijeniti dirigentskom. U novoj je ulozi stekao također vrlo dobru reputaciju i postao gostom najuglednijih orkestara, a ovim koncertom tom se društvu pridružila i Zagrebačka filharmonija.
  
  Koncert je otvorilo spomenuto Papandopulovo djelo napisano krajem sedamdesetih godina, koje je skladatelj obojio izrazitim folklornim zvukom, a kistove je povjerio dvama solističkim instrumentima. Na ovom koncertu ta je uloga pripala dvojici mladih solista iz redova orkestra, violinistu Martinu Draušniku i violončelistu Smiljanu Mrčeli, koji nisu imali nimalo laku zadaću. Razlog tome bila je potpuna dezorjentiranost dionice tamburina koji je dobrim dijelom trebao održavati puls prvog stavka, no na kraju nije bilo tako. Maestro Sieghart trudio se stvari dovesti na pravo mjesto slijedeći koncentrirane i uvjerljive soliste koji se nisu dali smesti datom situacijom, no to nije urodilo plodom. Cjelokupni dojam interpretacije Papandopulova Koncerta nije bio dobar, jer osim solista, koji su bili vrlo dobri, utisak je bio da dirigent i orkestar nisu dovoljno vremena posvetili postavljanju i brušenju zvuka tog sve samo ne laganog djela.
  
  Drugi dio večeri obilježila je interpretacija Brucknerove monumentalne 7. simfonije, na koju su članovi Orkestra mislili od samog početka večeri. Maestro Sieghart je na glasu kao veliki poznavatelj Brucknerova opusa, a to je bio razlog i boljoj koncentraciji glazbenika, iako ne i vrhunskoj izvedbi kakvu smo možda i očekivali. Maestro Sieghart ovaj je put svojom gestom držao mnogo bolji balans zvuka i izvlačio nijanse koje je želio istaknuti, no ponovno je Velikom dvoranom tijekom izvedbe lebdio blagi dojam nedorečenosti, na koji u posljednje vrijeme nismo navikli od Filharmonije. Razloge za to možemo tražiti na više adresa, no nadamo se da će ovaj koncert biti razlog više da u slijedećim nastupima Filharmonija aktivira svoje kreativne i izvođačke potencijale u cjelost.
  
  © Zvonimir Bajević, KLASIKA.hr, 11. prosinca 2012.

Piše: