Sudbinski početak i dekadentni kraj

Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije: Veličanstveni Rudin, dir. Dmitrij Kitajenko, solist: Alexander Rudin, violončelo, KD Vatroslav Lisinski, 2. prosinca 2012.

• 
  
  Nije samo Sulejman Veličanstveni, aktualan iz turske televizijske sapunice koju u magnovenju vlasti tuži i tamošnji predsjednik Erdogan, nego je i, da ne bude zabune, veličanstven i Rudin. Veličanstvenog Rudina u nizu su premaštovitih naziva koncerata Zagrebačke filharmonije ponosno uokivirivali i Beethoven i Richard Strauss. Predvodio ga je uvijek pouzdani dirigent Dmitrij Kitajenko, potencijani šef-dirigent, koji se lukavo nećka, ali uredno i redovito dolazi na dirignetsko mjesto Filharmonije. Gostovanje Kitajenka uvijek ima povoljni utjecaj na disciplinirano orkestralno muziciranje. On je večer odlučio otvoriti sudbinski izvedbom Pete simfonije u c-molu Ludwiga van Beethovena. Tako je već od prvog motiva pokucao na vrata nemalih zahtjeva simfonijskog željeznog repertoara kojoj je slijedila jednako tako željezna, herojska i odlučna interpretacija. Kitajenko je odrešitom gestom naglasio upravo te elemente u Simfoniji. Više-manje uredan i jasan protok ponegdje je ipak patio od nedostatka poveznice u uvjerljiviju cjelinu vješto skrivajući manje herojske elemente.
  
  Sudbinski početak je imao svoj pomalo dekadentni kraj. Za posljednju izvedbu večeri izbrana je suita iz opere Kavalir s ružom Richarda Straussa. Kitajenko je u pet stavaka suite ponovno nametnuo pomalo uglat marševski korak umjesto zaljuljanosti tonske slike i tek navodne otmjenosti bečkih valcera. Možda i zbog svijesti da ga orkestar u takvom slučaju ne bi mogao opušteno slijediti ili pak zato što je to jedino na njegovom obzoru. Kao da kaže da je sigurno – sigurno. Tako se i u posljednjem stavku Brzi valcer na neki način Kavalir s ružom pojavio u kolompama.

  Heroj interpretativne otmjenosti ostao je ruski violončelist Alexander Rudin, umjetnik velikog renomea među glazbenicima i publikom, koji je bio solist u Haydnovu 1. koncertu za violončelo i orkestar u C-duru. Lakopotezan, fino izbrušena tona i osjećaja za stil, Rudin je uz povučeno discipliniranu Filharmoniju bez imalo danas toliko zlorabljene solističke samodopadnosti, donio zaokuženu i čipkasto impresivnu interpretaciju.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 4. prosinca 2012.

Piše: