Zamućeni obrisi

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra HRT-a: dir. Pavle Dešpalj, solisti: Vedrana Šimić, sopran, Steven Kovacevich, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 13. prosinca 2012.

• 
  
  Na posljednjem ovogodišnjem koncertu Majstorskog ciklusa Simfonijski orkestar HRT-a pod pouzdanim vodstvom počasnog šefa-dirigenta Pavla Dešpalja ugostio je perspektivnu sopranisticu Vedranu Šimić i već bezbroj puta provjerenu pijanističku snagu čestog gosta Stephena Kovachevicha. U obilju prigodnih adventskih koncerata, običajno zvanim i božićnima, Majstorski ciklus nije se odao općem trendu koji zahvaća sve – od produkcija glazbenih škola do solista, orkestara ili komornih ansambala i novoosnovanih sastava koji traže svoje mjesto, koncerata priređenih u uobičajenim koncertnim dvoranama ili rezervnim prostorima. Kao da baš svi žele pridonijeti i glazbeno-potrošačkoj i inoj euforiji.
  
  Sasvim obični koncert je počeo suradnjom s vokalnom solisticom Vedranom Šimić u izvedbi Preludija i Izoldine ljubavne smrti iz opere Tristan i Izolda Richarda Wagnera. U rutinskoj izvedbi koja slijedi sve znane standarde, nije bilo sigurno da je Izoldina dionica u tome najsretniji izbor za Vedranu Šimić koja je dosad bila vrlo zapažena uglavnom u talijanskom opernom repertoaru. Gusti orkestralni slog je unatoč pažljivosti Dešpaljeva vodstva djelomično u ponešto razlomljenoj interpretaciji prekrivao njezina htijenja. Vedrana Šimić očito za Izoldu ima još vremena sazrijevanja u uvjerljivosti izvedbe.
  
  Središnjicu programa zauzela je izvedba 3. simfonije u e-molu doajena Stjepana Šuleka o čijoj se skladateljskoj ostavštini dirigent Pavle Dešpalj posebno brine. Kompleksni slog u osnovi ispovjedna djela, koje koncipirano u tri stavka odustaje od uobičajene simfonijske četverodjelnosti, nastajalo je tijekom tri godine po završetku Drugoga svjetskog rata. Razumnu konciznost Šulekove 3. simfonije koja uklapa mnoge velike tradicije, na izazovnom programu okruženu Wagnerom i Beethovenom, Simfoničari i dirigent donijeli su s puno osobitog truda u nijansama i u zaokruženoj cjelini.
  
  Česti gost domaćih koncertnih podija, pijanist Stephen Kovachevic nakon relativno nedavne ambiciozne i upitne izvedbe Brahmsova 2. klavirskog koncerta, ovaj je put izabrao još jedno stožerno i nadasve osjetljivo djelo koncertne pijanističke literature. Kristalnom Beethovenovu 4. koncertu za klavir i orkestar u G–duru, op. 58 tek je pokušao pristupiti na način sukladan s dodatnim osvrtom na povijesno obaviještene izvedbe. S novim saznanjima i izvođačkom znatiželjom, ne obazirući se na gutajući prostor dvorane, dinamički raspon suzio je do komornosti, a kao iskusan izvođač nastojao je vještom upotrebom pedala, s promjenjivim ishodom, koliko-toliko, u otpriličim trilerima i pasažama prikriti teškoće čisto tehničke naravi. Cjelokupni ishod je u izvedbi Stephena Kovachevica i Simfonijskog orkestra HRT-a na tankom ledu bila takozvano sigurna paleta sivih zvukovnih nijansi i sukladna iznošenja građe koja se zamućenih obrisa topila u velikom prostoru dvorane.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 15. prosinca 2012.

Piše: