Posebno iskustvo

Filmski ciklus Zagrebačke Filharmonije: Nosferatu, dir. Ivo Lipanović, Kino Europa, Zagreb, 26. veljače – 1. ožujka 2013.

• 
  
  Kao orkestar koji je pod nazivom Državni simfonijski orkestar od samih početaka zvučnog filma u Hrvatskoj potpisao izvedbu brojnih filmskih partitura, Zagrebačka je filharmonija u posljednjih nekoliko godina iznimno aktivna i na području koncertnih izvedbi filmske glazbe. Ove je godine Filharmonija započela svoj Filmski ciklus izvedbom partiture Hansa Erdmanna za najveći film njemačkog ekspresionizma, Nosferatu, Friedricha Wilhelma Murnaua. Kako se veći dio te partiture smatrao izgubljenim, organizatori su se odlučili na jednu od dvije njezine rekonstrukcije, onu koju je sačinio Berndt Heller iz dviju Erdmannovih sačuvanih orkestralnih suita. Izvedba Nosferatua nije bila zamišljena poput klasičnog koncerta, nego poput prave filmske izvedbe: uz ravnanje dirigenta Ive Lipanovića, Filharmonija je u kinu Europa svirala prateći projekciju nijemog filma. Taj se događaj, ili kako ga mediji nazivaju, spektakl, odvijao 26, 27. i 28. veljače te 1. ožujka 2013. Ovaj se prikaz odnosi na izvedbu 27. veljače.
  
  Čini se da je živa izvedba Erdmannove partiture bila pravi pogodak u Filharmonijinom nastojanju da na svoje koncerte privuče što veći broj slušatelja. Kino je – premda 27. veljače nije bio premijerni datum – bilo prepuno – a na izvedbu nisu došli samo zaljubljenici u glazbu, nego i zaljubljenici u film, intelektualci, znatiželjnici i, što je najvažnije, veliki broj mladih ljudi. Prikaz filma i glazbe bio je doista spektakularan: gledati orkestar koji u živo prati jedno od najvećih ostvarenja nijemog filma bilo je posebno iskustvo. Dok danas američki filmaši potpomognuti nevjerojatnim mogućnostima suvremene tehnologije povezuju glazbu i film najvećom preciznošću, Filharmonijina je izvedba bila onakva kako se to radilo nekad: dirigent je gledao film, a muzičari su svirali na ruku dirigenta Lipanovića, što je sinkronizaciju glazbe i filma učinilo manje preciznom, ali daleko humanijom od onih današnjih. Ovo ističem jer je Erdmannova partitura prepuna imitativne glazbe (što je tipično za nijemi film), pa je bilo potrebno pogoditi zvuk sata, bubnjanje mjesnog oglašivača te tonsko oslikavanje zvukova krajolika. Vjerujem da su se glazbenici svirajući tu glazbu dobro zabavili, ali su je istodobno izveli s najvećom ozbiljnošću i velikom profesionalnošću, kao da to rade svaki dan. S druge strane, česti prizori strave (koji su nekada doista tako izgledali, ali su danas, poput glume koja je u nijemom filmu prepuna karikaturalnog pretjerivanja, izazivali i glasan podsmijeh) bili su potpomognuti dubokim gudačkim dionicama i upravo su oni nosili partituru.
  
  Unatoč podsmijehu naivnosti prikazanog (no neke Murnauove legendarne scene, kao i kompozicija fotografije te posebnosti igri svjetlo-sjena znalci i ljubitelji vizualnog nisu mogle nezamijetiti), glazba je gledatelje s lakoćom uvukla u priču. Orkestar koji je bio u prvome planu, ali sakriven mrakom (unatoč lampicama na pultovima koje su se naslućivale u mraku), u mnogim je situacijama bivao zaboravljen kao glavni i jedini izvor zvuka, a gledatelji/slušatelji napeto su pratili zbivanje na filmskome platnu. Bilo je to kao nekada – filmsko iskustvo sa samih početaka filma, iskustvo koje se danas, u vrijeme interneta, čini nadrealnim. No dobro je prisjetiti ga se, kako se tehnologija ne bi shvaćala zdravo za gotovo, ali i kako bismo se, barem na trenutak, vratili vremenima u kojima su odnosi bili ljudskiji i u kojima jedna od prvih rečenica iz Murnaova filma: „Kuda žuriš? Mnogo je vremena pred tobom…“ danas ima sasvim drugačije značenje.
  
  Nakon svega Filharmoniji doista treba zahvaliti na ideji, na započetom Filmskom ciklusu i na odličnoj izvedbi Nosferatua. Sigurna sam da će i izvedbe partitura za Langove Nibelunge te za Kabinet dr. Caligarija Roberta Wienea u ožujku i travnju izazvati jednako veliki interes i jednako pozitivne reakcije.
  
  © Irena Paulus, KLASIKA:hr, 28. veljače 2013.

Piše: