Ambasadori španjolske glazbe

Ciklus Lisinski subotom: Simfonijski orkestar iz Barcelone – Nacionalni orkestar Katalonije (Orquestra Simfònica de Barcelona i Nacional de Catalunya), dir. Pablo González, solist: Juan Manuel Cañizares, gitara, KD Vatroslav Lisinski, 2. ožujka 2013.

• 
  
  Simfonijski orkestar iz Barcelone, odnosno Nacionalni orkestar Katalonije, svoje je gostovanje u Zagrebu, u sklopu turneje koja je obuhvatila nastupe u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj, u dodatku završio jednostavnom skladbom svoga osnivača Eduarda Tolde. Na nekakvom, ali ipak razumljivom hrvatskom kao mali dar domaćinima dodatak je najavio dirigent Pablo González. Tolda je orkestar osnovao potkraj Drugog svjetskog rata, 1944. godine, reprezentativno tijelo koje nastoji prije svega promovirati glazbu svoje domovine, a Katalonci su objedinjeni pod španjolskom krunom nje itekako svjesni. Pa čak i u onom proskribiranom smislu u trendu opće globalizacije.
  
  Dobro je da nije samo poznati nogometni klub oznaka Katalonije nego je to i Nacionalni orkestar u španjolskoj pokrajini koja je nedvosmisleno objavila svoju želju za neovisnosti od Madrida. Konji za trku su i sve veća prisutnost njihovih umjetnika. Tako nisu samo Jose Carrerras ili Montserrat Caballe prije kojeg desetljeća ponosno naglašavali svoje katalonsko porijeklo čak međusobno razgovorajući na katalonskom. Gledajući iz imperijalističke perpektive nježni se nacionalistički pokret širi. Ili je to naprosto borba protiv centralizacije i borba za priznavanje različitosti porijekla i specifičnosti kultura na iberskom poluotoku.
  
  U više od dva sata koncerta Simfonijski orkestar iz Barcelone programski nije pretjerano odustajao od glazbe nacionalnog smjera. Izabrana djela iz pera Isaaca Albéniza, Joaquína Rodriga ili Joaquína Turine slijedila su tu zamisao. Ravel se tu našao kao ogled za kvalitetu orkestra, a možda i zbog svojih baskijskih korijena.  S najavnom Katalonijom, svojevrsnom Albénizovom simfonijskom pjesmom, pomalo dekoncentriano i umorno izvedenom, nije se činilo da se slijedeća dva sata mogu mirno slušati. No Pablo González, španjolski dirigent s londonskim školovanjem, otmjenom je gestom torera inzistirao na uvjerljivom predstavljanju mogućnosti i vještina orkestralnih svirača nastojeći suptilno urediti tonsku sliku ujedinjeno s razumnim odnosom prema tekstu bez puno razmahane i zavodljive igre na prvu loptu.
  
  To se vrlo dobro moglo čuti u tri Fantastična plesa Turíne ili u otmjeno i strpljivo oblikovanom orkestralnom zvuku Ravelove proširene suite Moja majka guska, inače omiljenom komadu za klavir četveroručno. Orkestralni tour de force bio je Ravelov Bolero s mnoštvom odličnih solista i gotovo samozatajnim, ali i sveprisutnim tamburinima. Čini se, u nekom skladu s uvjerenjem da svi jednako pridonose pomno građenoj izvedbi, tamburin je efikasno i suvereno djelovao iz pozadine. Suprotno suvremenom običaju da budu, jedan ili dvojica na smjenu istaknuti pred orkestar kao solisti u izvedbeno napornoj repetirajućoj ritmičkoj formuli. Nakon svega nije čudo da je Katalonski nacionalni orkestar ispraćen ovacijama tradicionalno oprezne i füne zagrebačke publike čija mlađarija se više ne libi iskazati što misli.
  
  Središnja solistička čast je pripala gitari, španjolskom nacionalnom instrumentu od narodnog do umjetničkog idioma. Laka i gotovo bezbrižna je bila gesta s mjerom ozvučenog, poznatog flamenco gitarista Juana Manuela Cañizaresa. Dakako, u velikoj je dvorani uz puni sastav simfonijskog orkestra ozvučenje gitare neizbježno ma što svojedobno kompozitor Joaquín Rodrigo u drukčijim okolnostima smjerao promovirajući gitaru u solistički koncertantni instrument. Cañizares je tu imao razabranu i diskretnu suradnju, osobito u dijalogu s engleskim rogom u drugom stavku. Izvedba je tako rutinski lako, i naizgled neangažirano na lijep način, kao u kakvoj staklenoj vitrini bez sentimentalnih pretjerivanja, donijela jedno od rijetkih, srceparajućih gitarističkih koncertantnih djela – Concierto de Aranjuez za gitaru i orkestar.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 4. ožujka 2013.

Piše: