Otočke glazbene priče

Plavi i Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije: Čarobna noć britanskih skladbi, dir. sir Neville Marriner, Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, Djevojački zbor Zvjezdice, narator Rade Šerbedžija, KD Vatroslav Lisinski, 14. i 15. ožujka 2013.

• 
  
  Nesvakidašnji program pripremila je Zagrebačka filharmonija dan za danom u svoja dva pretplatnička ciklusa. Za engleske glazbene priče je bio zadužen neuništivi i živahni, slavni 89-ogodišnji gostujući dirigent sir Neville Marriner, svojevremeno načelnik isto tako slavna orkestra Academy of St Martin in the Fields. Počelo je krunidbenom himnom Svećenik Zadok Georga Friedricha Händela, himnom posvećenom vrhovnom hebrejskom svećeniku Pravednosti. U relativno čestom pojavljivanju Neville Marriner iskoristio je zgodu da predstavi ekskluzivno otočki program: Händel – Britten – Walton. Dakako, treba uzeti u obzir da se danas Händel podjednako smatra i njemačkim i engleskim skladateljem jer je veliki period svoga stvaralaštva proveo u Engleskoj opslužujući crkve i dvorove. To je bilo svkako dobrodošlo i za nadopunjavanje tamošnje kvalitetnije glazbene literature.
  
  Moćan Zbor Goranovaca koji su se znali raspjevati i preko granica glasnosti savjesno je pripremio Luka Vukšić. Nakon bombastičnog uvoda s krunidbenom himnom slijedio je Vodič za mladu osobu kroz orkestar ili, drugim nazivom, Varijacije i fuga na Purcellovu temu Benjamina Brittena. U relativno velikoj engleskoj pedagoškoj literaturi za mlade i nove slušatelje, ova skladba iz 20. stoljeća ima svoje istaknuto mjesto. Nebrojeno je puta snimljena, pa vjerojatno nije izmaknula pažnji čak i povremenih znatiželjnika. Obično je praćena i komentarom dirigenta ili angažiranog glumca, ali to ovoga puta nije bio slučaj. Sir Neville je mudro pretpostavio da su se mnogi s Brittenovim Vodičem već odavno susreli pa je vrijeme vehementno, ali i diciplinirano, gestom starog znalca prepustio samoj glazbi. U skladu s mogućim dometima, Filharmonija je odano i angažirano slijedila Marrinerove upute.
  
  Možda se govornika očekivalo već za Brittena, ali Rade Šerbedžija je bio zadužen samo za glazbeni scenarij Henrik V Williama Waltona prema Shakespeareovoj trilogiji kraljevskih drama. Waltonova glazba pisana je za velebno smišljen, epičan i danas već anakron film Lawrencea Oliviera pa je prije svega bilo zanimljivo kako spretna filmska glazba funkcionira samostalno u kombinaciji orkestra, zbora i govornika. A kako filmski predložak ne bi bio potpuno zaboravljen, najnovija produkcija se pobrinula za višak videa Denija Šesnića gdje je djetinjastih predodžbi i nebrojenih putujućih oblaka bilo više nego nad Carigradom u pet epizoda Sulejmana Veličanstvenog. Jasno i sugestivno izgovoren tekst Rade Šerbedžije, prihvatljiv čak i kada je o engleskom jednog kompetetnog neizvornog govornika riječ, pratila je navodna, nezaobilazna režija Lenke Udovički i šećerni ples baletnog para (Svetlana Svetličnaja i Dejan Kolarov) u koreografiji Staše Zurovca. Izgleda da u osnovi filmska glazba mora potražiti svoju nadopunu. Sve zajedno zanimljivo, a teško je reći ili ići dalje od te prvotne zavodljivosti. Ukratko, sir Neville Marriner ispunio je svoju vjerojatno odavna ucijepljenu zadaću promocije engleske glazbene kulture.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 17. ožujka 2013.

Piše: