Duhovno i bolno nadahnuće

Korizmeni koncert Orkestra HNK-a Split, dir. Hari Zlodre, solistice: Valentina Fijačko, sopran, Terezija Kusanović, alt, Velika dvorana Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 28. ožujka 2013.

• 
  
  Tradicionalni Korizmeni koncert Orkestra HNK-a Split održan je u svečano vrijeme Velikog tjedna kad su nam duhovna putovanja prema unutra potrebna radi obnove srca i nade, rada na sebi i onih pored nas. Posvuda ovakvi koncerti, najrazličitijih profila i sadržaja, žele glazbom izraziti naše radosti i tjeskobe, upozoriti na put postizanja punine života i istinske molitve, vratiti nas sebi i porukama korizmenog vremena. Ovogodišnji splitski koncert, pod vodstvom Harija Zlodre, zacijelo je atipičan ali pomno pripreman, moglo bi se kazati s poetskim ugođajem i romaničarskim nagnućem. Gudači, flaute, truba i orgulje u sjajnoj prilici da se iskažu suptilnim arsenalom svojih izražajnih moći, moguće ponajprije otmjenom suzdržanošću i interpretativnim poletom.
  
  Početak je tako rezerviran za naš prvi susret s Neodgovorenim pitanjem kontroverznog američkog skladatelja Charlesa Ivesa, glazbenog lutalicu i inovatora koji raznim tehnikama programira autentični američki ton. U ovoj kratkoj ranoj skladbi (1908., rev.1930.-35.) mir univerzuma (Druidi) uznemiruju brojna glasna i bolna pitanja (truba) koja i nakon pokušaja odgovora (flaute) udaraju o zid mistične šutnje i gube se u veličanstvenoj samoći. Mir gudaća nadvladava puhaće čiji se atonalni glas rasplinjuje i u slušatelju ostavlja osjećaj leta u neizvjesni mrak bez kraja. Uredno izvedena skladba, pouzdana truba Nikše Kačića i četiri flaute (Bosotina-Budeša, Boldin, Radica i Jelavić) u preciznoj igri tonova simbolične drame noćnog skladatelja asimetričnih ritmova i disonanci.
  
  Albinoniev Adagio u g-molu, za violinu, orgulje i gudače, zapravo djelo Rema Giazotta, potvrđuje vrijednost mirnog, sabranog i tihog muziciranja koje ne slijedi liniju eruptivne uznemirenosti i utvrđenog rasporeda brzo-sporo-brzo. Spori stavak uvijek ima tendenciju prema jednostavnosti prateće harmonije koja podržava solo liniju i nudi brojne varijacije gotovo pjevna karaktera omiljena Tomasa Albinonija čijoj se elokvenciji nitko od suvremenika nije uspio približiti. Dirigent Zlodre nastojao je postići ujednačenu svirku gudaća i bogatu kolorističku paletu koja bi bila jasno interpretativno profilirana s finim lukom ekstatičnog uspona, ali u tome nije bilo uvijek uspijevao zbog donekle širih tempa i manje uzbudljive agogike i dinamike. Moguće je cijela ta atmosfera utjecala na violinska sola Valtera Lovričevića, koji je precizan i pouzdan ali nedostajalo je nešto više napetosti, emocija i zanosa. Tatjana Borčagivska na električnim orguljama pouzdana, kao i cijeli orkestar koji je slijedio uputstva dirigenta.
  
  Stabat Mater Giovannia Battiste Pegolesia, slavno je djelo skladatelja koje je tek poslije njegove rane smrti u mnogočemu označilo smjer vokalne glazbe 18. stoljeća. U sakralnoj glazbi značilo je to povezivanje emocionalnih treptaja s elegantnom i nježnom ekspresivnošću. Razne varijacije soprana i alta imaju za cilj da lirski srednjovjekovni tekst pretvore u dramu i bol koje mogu imati elemente opernog izraza ali u prvom planu je skrušeni dijalog Marije pod Kristovim križem. Bogatu i gustu partituru, splitski su gudači donijeli s primjerenom sugestivnošću mjestimično poneseni veličinom motivacije i žarom uvjerljivog muziciranja. Obje solistice, Valentina Fijačko i Terezija Kusanović, uredni tumači vrlo zahtjeve partiture, s manjim nesigurnostima i zamorom ostvarile su finu koordinaciju, što se posebno odnosi na Tereziju Kusanović koje je pokazala što se može postići vokalnom kontrolom i osjećajem za intenzitet u zvuku i dinamičkom nijansiranju.
  
  Najposlije, u prohladnoj i preakustičnoj dvorani s nemarno dizajniranim programskim listom, jedan uspjeli koncert s porukama mira, spokoja i nade u neki novi spiritualni uzlet kojemu se toliko nadamo.
  
  © Tonći Šitin, KLASIKA.hr, 30. ožujka 2013.

Piše: