Posljednji ovosezonski koncert Simfonijskog orkestra HRT-a otvoren je skladbom Ocean Slavomira Grančarića (1878-1941), hrvatskog skladatelja čije je stvaralaštvo danas malo poznato i izvođeno. Simfonijski orkestar HRT-a, kao ansambl koji brižno promiče hrvatsku skladbu, na vrlo solidan način publiku je upoznao s tom Grančarićevom skladbom, nastalom (kao i većina njegova orkestralna opusa) za vrijeme pedagoškog rada u Osijeku. Sâm skladatelj Ocean naziva simfonijskom skicom, kojoj je priložio i tekstualni (doduše nepreopširni) program. Iz podataka o skladateljevu životu i radu, koje dugujemo istraživanjima muzikologa Davora Merkaša, nazire se autobiografski karakter djela. Vlastiti život proveden u domovini, ali i inozemstvu, koji je bio obilježen usamljenošću i strahom za egzistenciju, Grančarić je u skladbi iskazao „olujom koja bjesni, dok je Posjedon bezmjerno sretan“. Pred Simfonijski orkestar HRT-a stao je njegov dugogodišnji šef-dirigent, maestro Nikša Bareza. Izvedbom je ravnao pažljivo, uspješno ocrtavajući različite atmosfere djela, vodeći ansambl sigurnom rukom. Dijalozi pojedinih skupina instrumenata bili su precizni i uigrani, a istovremeno se postigao uvid u preglednost cjeline.
U nastavku koncerta, posjećenog slabije no inače, ostali smo uz mitološku tematiku. Orkestru se pridružila mlada mezzosopranistica Ivana Srbljan, a čuli smo dramatsku kantatu Phaedra (1976) Benjamina Brittena, skladateljevo posljednje vokalno djelo. Kako bi dočarao tragičnu priču složenih odnosa junaka iz grčke mitologije, Britten se odlučio reducirati ansambl na gudače i udaraljke, dodavši mu čembalo (Srebrenka Poljak) u ulozi continuo instrumenta. Najteža je zadaća pritom bila na solistici koja je u slijedu recitativa i arija trebala iskazati veliku ekspresivnost dramske radnje. Kao glazbenica koja je tek na početku puta izgradnje umjetničke osobnosti, Ivana Srbljan iskazala je zrelost, pokazavši da je svjesna mogućnosti i ograničenja svoga glasa. Promišljeno je prekrila manje intonacijske nesigurnosti u višim registrima ne forsirajući snagu tona, a naglasak stavila na dijelove u srednjima i nižim lagama, u kojima je ostvarila vrlo lijep i izražajan ton. U inače vrlo zahtjevnoj Brittenovoj partituri, boja njezina glasa nije pokazivala velika odstupanja, a jedino što je smetalo je nešto slabija dikcija.
Sljedećom skladbom na repertoaru Simfoničari su se ponovno vratili tematici mora. Očito da je jako vole, jer je interpretacija Četiriju interludija o moru iz opere Peter Grimes Benjamina Brittena (kao i Grančarićev Ocean) bila na visokoj razini. Cijeli je drugi dio koncerta protekao u znaku simfonije Harold u Italiji (1834) Hectora Berlioza. Prema skladateljevim rječima, tim je djelom „namjeravao skladati niz prizora za orkestar, u kojima će solo viola, poput osobe, igrati određenu ulogu, zadržavajući uvijek poseban karakter“ te „podati solo violi lik melankolična sanjara“. Kako bi naznačio svoje želje, četirima stavcima Berlioz je dao programne naslove, koji bi trebali publici poslužiti kao svojevrstan vodič kroz glazbena zbivanja. Glavni protagonist progovara kroz zvuk solo viole. (Inače, poticaj nastanku cijelog djela dugujemo Niccolòu Paganiniju, koji je želio predstaviti publici zvuk nove Stradivarijeve viole.) Različite događaje i karakterne suprotnosti prenio je Hrvoje Philips, inače prvi violist orkestra. Njegove fraze bile su znalački oblikovane, a ton vrlo muzikalan. Posebno su lijepo zazvučala zajednička muziciranja viole i obavezne harfe (Mirjana Krišković), odajući dojam Berliozova zamišljena „melankolična sanjara“. Zbog manjka koncentracije, orkestar je bio manje kompaktan no u prethodne tri skladbe. Povremene ritamske nesigurnosti puhača, kao i manjak sigurnosti, cijelog ansambla ipak nisu omele izvedbu, kojom je Simfonijski orkestar HRT-a završio još jednu sezonu.
© Ivana Jurenec, KLASIKA.hr, 8. lipnja 2013.
