Jedan od brojnih koncerata priređenih u povodu ulaska Hrvatske u Europsku uniju održao je duo Pincetić-Sakellaridis. Iz vrlo sažete programske knjižice saznajemo da su „Beata Pincetić i Christos Sakellaridis suputnici u životu i umjetnosti. Duo su osnovali 2003. te su se u kratkom vremenskom razdoblju istaknuli na grčkoj glazbenoj sceni.“ Samom koncertu prethodili su govori grčkih i naših političara, koji su (po tko zna koji put) izražavali želje o „razvijanju dubokih odnosa i bliskih veza Grčke i Hrvatske“. Teško da sama glazba ima išta s njima, no ona je tu očito bila sporedna stvar! Valja primijetiti da je kod koncerata koji se održavaju za takve i slične prigode izbor programa nerijetko diktiran svim drugim, samo ne umjetničkim načelima. Stoga se oni znaju pretvoriti u kičastu, nadasve lošu političku propagandu ovih ili onih ideja. Na prvi pogled trebao je to biti slučaj i s ovim koncertom, za koji je u uvodnom govoru jedna naša političarka poželjela da publici bude „večer za pamćenje“.
Iza nezaobilazno vrlo patetičnih izraza uslijedile su nimalo patetične izvedbe raznolika repertoara. Koncert je otvoren trima skladbama grčkih, odnosno hrvatskih autora, koje smo prvi put čuli u lijepoj našoj. Bile su to Suita za dva klavira Nikosa Skalkottasa, Ilirijana za dva klavira Sanje Drakulić te Uspavanka Christosa Papageorgioua. Već je od prvih taktova bilo jasno da je riječ o dvoje glazbenika iznimne tehničke spreme i nadasve muzikalnosti. Njihove umjetničke osobnosti nadopunjavale su se na jedinstven način u skladnu, vrlo lijepu zvučnu sliku cijele večeri.
Nakon upoznavanja publike s dijelom grčkog i hrvatskog stvaralaštva 20. i 21. stoljeća, Beata Pincetić i Christos Sakellaridis odlučili su se za atraktivan i lak za slušanje, a istovremeno umjetnički vrijedan program. Za prigodu koncerta, bio je to pun pogodak! Kada je riječ o novim licima, koje ne susrećemo često na koncertima klasične glazbe (a imajući na umu da je dvorana Hrvatskog glazbenog zavoda bila ispunjena gotovo do posljednjeg mjesta), važno je odabrati ne odveć duge i slušateljski naporne skladbe koje će ih privući, i možda potaknuti da dođu na još koji koncert klasične glazbe. Beata Pincetić i Christos Sakellaridis to su i učinili Libertangom Astora Piazzolle te Prvim, Drugim i Četvrtim Norveškim plesom Edvarda Griega. Neupitan talent i muzikalnost umjetnika spojili su se s nevjerojatnom lakoćom njihova sviranja. Nesumnjivo, i profesionalci i oni kojima odlasci na koncerte klasične glazbe predstavljaju izazov, voljeli bi ih ponovno čuti na hrvatskim koncertnim podijima.
© Ivana Jurenec, KLASIKA.hr, 12. lipnja 2013.
