Isijavajuća zrelost

CD klasika: Srdjan Bulat, Guitar Recital, Naxos, 2012.

• Snimiti dva nosača zvuka klasične glazbe u dvije uzastopne godine prosječnom hrvatskom solistu ili ansamblu prije znači izniman potez negoli svakodnevicu, tim više ako se u oba nosača zvuka radi o inozemnim diskografskim ostvarenjima. Srđan Bulat, domaća gitaristička zvijezda na poslijediplomskom studiju u Londonu (Royal Academy of Music), treći je mladi hrvatski gitarist kojemu je pošlo za rukom snimiti nosač zvuka za diskografsku kuću Naxos. Njemu su prethodili Ana Vidović s dvije solističke snimke (2000. i 2007) i jednom kompilacijom (2009) te Petrit Çeku s recitalom (2008). Sva tri gitarista predstavila su se u istoimenoj Naxosovoj nakladničkoj cjelini Laureate Series: Guitar, čiji naslov dovoljno govori.
  
  Bulatov odabir skladbi obuhvaća izvorne gitarističke skladbe, ovog puta izostavljajući transkripcije Bachovih suita kao gotovo sastavnih dijelova gitarističkih recitala. Romantizam u svojim kasnim, zakašnjelim i neo- pojavnostima te još pokoji -izam najviše ocrtavaju ovaj repertoar, u kojemu tek posljednja, Brittenova skladba zauzima skladateljsko-progresivniji iskorak. Recital je s jedne strane sastavljen od omiljenih uspješnica velikih imena: Joaquína Rodriga (Junto al Generalife), Francisca Tárrege (Preludio br. 1, Endecha, Oremus, Rosita-Polka i Capricho arabe), Isaaca Albéniza (Mallorca) i Benjamina Brittena (Nocturnal after John Dowland, op. 70). S druge strane, nisu od neznatnog značaja i skladbe recentnije otkrivenih malih imena iz 19. stoljeća poput Giulia Regondija (Étude br. 8). Poveznicu između dva Bulatova nosača zvuka čine dvije niti: oba ostvarenja produkti su prvih nagrada na međunarodnim gitarističkim natjecanjima te među ostalim vrše i promociju hrvatske glazbe, poput Papandopulova Tri hrvatska plesa sa snimke iz 2011. godine. Domaćem slušatelju ovdje će zacijelo zanimljive biti Šulekove Tri trubadurske. Tu je skladbu na svom Naxos-recitalu snimila i Ana Vidović, još jedan veleposlanik hrvatske glazbe u svijetu. Upravo bi hrvatska glazba mogla označavati osebujan umjetnički potpis Srđana Bulata, ali i svojevrsnu specijalističku odrednicu. Ovu promotivnu liniju potvrdit će i predstojeći madridski koncert u mjesecu studenom koji će uključivati čak dvije višestavačne skladbe hrvatskih skladatelja (Klobučarevu Sonatu i Brkanovićevu Suitu mediteranu).
  
  Zvučne odlike ovog albuma nastavljaju se na prethodni. Kao i u snimci iz 2011. godine, vrhunske izvedbe satkane su od nepatvorene muzikalnosti i iznimne tehničke spretnosti, dok svime vlada isijavajuća zrelost. Zaobljenost, promišljenost, dorečenost, elegancija – odlike bez lažnog sjaja i potrebe za dokazivanjem. Umjetnik siguran u vlastiti interpretativni ja odvažit će se primjerice zaobići ustaljene odabire tempa te će Capricho arabe i Mallorcu izvesti u znatno sporijem tempu od uobičajenih, a s naglaskom na odmjerenu ekspresivnost. Lakoća izvedbe ne sugerira lake note, dapače, ona samo svjedoči o neopterećenosti i komunikativnosti muziciranja. Element iznenađenja nije samo sjajna i neobična izvedba Brittenove evokacije na Dowlanda, premda je ona sinteza Bulatovih specifičnih interpretacijskih odlika. To je zapravo žovijalni rez Rosita-Polke, koja točno na polovici snimke zadaje coup sveukupnoj serioznosti snimke, pa je poželjeti da takvih simpatičnih, živahnih i životnih bliceva bude i još.
  
  © Helena Novak Penga, KLASIKA.hr, 25. listopada 2013.

Piše: