Plemeniti zvuci

Ciklus Lisinski subotom: Academy of St Martin in the Fields, dirigent i violinist: Joshua Bell, KD Vatroslav Lisinski, 23. listopada 2013.

  • Academy of St Martin in the Fields i Joshua Bell, arhivska fotografija

    Na kraju svoje posljednje europske turneje slavni londonski komorni orkestar Academy of St Martin in the Fields i njegov glazbeni voditelj karizmatični američki violinist Joshua Bell nastupili su 23. listopada na koncertu ciklusa Lisinski subotom, iznimno održanom u srijedu. Njihova reputacija i birani program s dvije Beethovenove simfonije i Bruchovim Koncertom za violinu i orkestar privukli su očekivanu pozornost. Velika dvorana bila je rasprodana do posljednjeg mjesta uključujući i pomoćna sjedala na podiju i na galeriji. Ovacije kojima su ugledni gosti ispraćeni bile su upućene podjednako sjajnim glazbenicima i njihovom aktualnom glazbenom voditelju i solistu violinistu Joshui Bellu.

    Njihova dugogodišnja suradnja koja traje četvrt stoljeća rezultirala je u rujnu 2011. preuzimanjem mjesta glazbenog ravnatelja nakon legendarnog sir Nevilla Marinera koji je osnovao orkestar prije 55 godina i postavio ga na prijestolje ponajboljih komornih orkestara svijeta. Sada je doživotni predsjednik ansambla. Njegovi su suradnici glavni gost-dirigent Murray Perahija i glazbeni ravnatelj Joshua Bell uz koje se njeguje i dalje slavna tradicija u suradnji s najpoznatijim solistima današnjice, kao što su primjerice Julia Fischer, Julian Rachlin, Janine Jansen ili Anthony Marwood.
    Joshua Bell, arhivska fotografija
    Na ovom koncertu Joshua Bell nastupio je u dvostrukoj ulozi solista i dirigenta. U Koncertu za violinu i orkestar u g-molu, br. 1 op. 26 Maxa Brucha pokazao je vrhunasko umijeće interpretacije tog omiljenog djela romantične violinističke literature. Još 1986. snimio ga je kao osamnaestogodišnji mladić za prvi zajednički album s ovim orkestrom s kojim je već tada uspostavio i dalje razvijao prisni odnos, što se osjetilo i u ovoj izvedbi. U osnovi lirski ugođaj i emotivnost djela došli su do punog izražaja u toplom i nježnom zvuku znamenite violine Hubarman Antonija Stradivarija iz 1713. Ona je bila podatna i moćna u zadivljujuće zrelom, osmišljenom i sugestivnom tumačenju temperamentna virtuoza i njegova iznimno pažljiva, kompatibilna i angažirana orkestra.

    Bruchov Violinski koncert bio je omeđen dvjema popularnim simfonijama Ludwiga van Beethovena, skladatelja kojem se Joshua Bell u posljednje vrijeme posvećuje s posebnom pozornošću. Jer o studioznoj i kvalitetnoj izvedbi uvelike ovisi pozitivna percepcija remek-djela simfonijske literature iz pera bonnskog majstora, kao što su nesumnjivo Prva simfonija u C-duru, op. 21 i Peta simfonija u c-molu, op. 67. Joshua Bell vodio je orkestar sjedeći za pultom prve violine, vlastitim primjerom potičući svoje glazbenike na potpuno angažiranu i punokrvnu izvedbu, pomno izrađenu u svim detaljima logično, elegantno i prirodno umreženim u impresivnu cjelinu. Nije nimalo smetalo što je orkestar bio komorni, zvučao je poput velikog s odreda virtuounim sviračima plemenita i intenzivna tona. Nije osobito smetala niti Bellova osebujna i vehementna dirigentska gesta potpomognuta naglašenim gibanjem tijela i upotrebom gudala umjesto dirigentskog štapića, jer je bila itekako učinkovita. Ono što je međutin narušavalo iznimno ozračje u dvorani ispunjenoj plemenitim zvucima glazbe bilo je ponašanje publike između stavaka. Nije se doduše pljeskalo, što se već odavno naučilo, ali se napadno kašljalo, što je nažalost čest slučaj i na drugim koncertima. No, uz malo dobre volje i osjećaja za mjeru to se itekako može kontrolirati i znatno ublažiti. Bilo bi vrijedno truda u ime veće pažnje i poštovanja prema gostima na podiju i diskretnijoj publici u dvorani.

    © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 25. lisopada 2013.

Piše:

Višnja
Požgaj

kritike