Ispredanje čudesnih tajni

Mastorski ciklus Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije: Povijesni Dorin koncert, dir. Aleksandar Marković, solistica: Martina Filjak, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 14. studenoga 2013.

• 
  
  „Prostrane su i mračne šume Sjevera, prastare, tajnovite, snivaju strašne snove. U njima živi moćan šumski bog, a šumske vile u tami ispredaju čudesne tajne.“ Tipično romantičarski to je zapisao svjetski razglašeni i širokoj publici najpoznatiji finski skladatelj Jean, odnosno Jan Sibelius u povodu svoje simfonijske pjesme Tapiola. Tapiola se našla na početku programa Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestar HRT-a pod vodstvom ne zna se zašto omiljena dirigenta Aleksandra Markovića.
  
  Aleksandar Marković, koji je svoju karijeru izgradio uglavnom u Austriji, ima osjećaj za nenametljivo oblikovanje zvuka i neku vrstu skučene dinamike, ali partiture u mrvicama misli najviše četiri takta unaprijed. U tome, razumije se ne uspijeva zadržati cjelinu forme. Osobito ne u mračnim šumama nadahnute i rapsodične Sibeliusove Tapiole. Skladateljevo nadahnuće kreće od novoosnovanog grada nakon Drugoga svjetskog rata, ali stoji i kao samosvojno djelo bez prethodnih obavijesti. Drugi dio koncertne večeri posebno birana programa donio je još jednu rapsodiju, neku vrstu intenzivne glazbenu priče. Riječ je bila o Tarasu Buljbi moravskog skladatelja Leoša Janáčeka nadahnutoj Gogoljevim romanom. Priča o pokretu Zaporoških kozaka za nas je danas manje bitna. Ostala je pripovjedna glazba u tri dijela, dijela koja imaju svoje nazive. Zanimljivo je pročitati s čime su sve bili nadahnuti skladatelji u doba onih aktualnih i svježih povijesnih previranja. Povijest je navodno učiteljica života, ali činjenice su već odavno zaboravljene. No ostala je samo takozvano apstraktna snaga programne i pripovijedne glazbe. U nju možete podmetnuti i neke nove i vrlo slične priče.
  
  Simfonijski orkestar HRT-a pokazao je maksimalan trud, ali je uz Aleskandra Markovića ostao u aktualnih pedeset nijansi sivoga. Šteta, jer su šanse bile i veće. Ali i dirigent osim lijepoga prikazivanja treba poduzeti i nešto više. Najbolje se to sivo očitovalo u jedva primjetnoj suradnji u Klavirskom koncertu Dore Pejačević kojemu se obilježava stota obljetnica nastanka. Angažiranje Martine Filjak za solistički koncert uvijek je siguran pogodak. To dobro znaju i organizatori. Tako je bilo i s Koncertnom za klavir i orestar u g-molu Dore Pejačević, u velikom zahvatu romatičasrke strukture. Zahvatu kompozitorice koja se nevoljna borila do posljednjega časa i koji podsjeća i na Brahmsa i djelomično Rahmanjinova. Bez prevelike buke, ravnomjerno, na fonu srednjih glasnoća Martina Filjak je sav taj gusti solistički materijal zacijelo znala suvereno iznijeti. Koliko se tu još nijansi krije ostaje nam za otkrivanje i potpunije pozavanje zamašna koncerta. S poputbinom dobro razvijene pijanističke karijere od koje se može živjeti, Martina Filjak sigurno kroči i dalje. Usto i uza svoj golemi repertoar donosi i pouzdane interpretacije, a takva je bila i ova Koncerta Dore Pejačević.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, studenoga 2013.

Piše: