Češko glazbeno naslijeđe

Ciklus Lisinski subotom: Češka filharmonija, dir. Jiří Bělohlávek, solist: Nikolaj Luganski, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 15. veljače 2014.

• 
  
  I kada se već možda mislilo da o Češkoj filharmoniji preko snimki i po dobru glasu dovoljno znamo, uvijek je dobro ponovno se uvjeriti da svi hvalospjevi nisu tek uzaludni proizvod marketinga. Duga tradicija orkestra starijeg od stoljeća i dobar glas potvrdio se i na zagrebačkom koncertu. Suradnja s Češkom filharmonijom za soliste i dirigente postala je i stanovita čast. I na najnovijem gostovanju u sklopu ciklusa Lisinski subotom moglo se uvjeriti u razloge slave premda su izvedbe zanosna zvuka pomalo kočile štreberskske namjere i ziheraštvo dirigenta Jiříja Bělohláveka. Ukratko, Češka filharmonija funkcionira kao najbolji mnogoljudni komorni ansambl, osluškuje se svaka orkestralna skupina ili solist i tada se spremno prilagođava. Program je bio standardan toliko da standardniji ne može biti: Smetanina Vltava, Koncert za klavir i orkestar u c-molu, br. 2, op. 18 Sergeja Rahmanjinova i Simfonija u e-molu, br. 9, op. 95,  „Iz Novog svijeta“ Antonina Dvořáka. Naglasak je dakako bio na češkom glazbenom naslijeđu.
  
  S početkom Vltave s Češkom filharmonijom nije se mogla dogoditi iskustvom stečena mučnina u pletivu flauta na izvoru te češke rijeke-kucavice. Prije dva dodatka, cijeli drugi dio večeri je zapremila najpoznatija i najeksploatiranija Simfonija iz Novoga svijeta Antonína Dvořáka. Bělohlávek je prikrivao takozvanu popularnost glavnih tema inzistiravši na velikoj simfonijskoj građi, te je uspio simfoniju donijeti razumno, razabirljivo, s puno brige za detalje ne zapavši u folklornu zavodiljivost. U ustrajavanju na detalju i složenoj izvedbi pomalo se pogubila simfonijska cjelina, ali je uvijek ostao neodoljivo baršunast i zaokružen zvuk orkestra s neodoljivim solističkim temama kompetetnih tumača.
  
  Središnji dio programa je zauzeo često izvođeni 2. klavirski koncert u c-molu Sergeja Rahmanjinova, djelo obvezno za svakog pijanista koji drži do sebe, a osobito ako je ruskoga porijekla. Bezgrešni Nikolaj Luganski je bezgrešno nastojao dokazati da vrijedi više od stotinjak njemu sličnih – savršene tehnike, njegovana tona i svih odlično svladanih obrazaca. U njegovoj izvedbi je sve to tako njegovano i sve tako predvidivo. Kao da je zaključio da u poznatom ne treba tražiti ništa novo. Strogo kontrolirano u tome je i uspio. Neodoljiv je ostao osjećaj da tako možemo sve ponovno i ispočetka u nedogled. Sjajno sviranje klavira, svi obrasci na mjestu, a lociranje zadane muzike na određenom mjestu u određenom vremenu za Luganskog je pritom sasvim irelevantno.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 17. veljače 2014.

Piše: