Oplemenjena srca

CD klasika: Dora Pejačević, Chamber Works (Komorna djela)

• U koprodukciji cpo/Švicarski radio DRS 2, Studio Basel, a u izdanju Hrvatskog muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb, objavljeno je u Njemačkoj izdanje s dva nosača zvuka s komornim djelima hrvatske skladateljice Dore Pejačević (1885-1923). To je već treći pothvat objavljivanja skladbi Dore Pejačević u istoj koprodukciji, a za inozemnu je popularizaciju Dorinih djela, uz nosač zvuka s ostvarenjima za violinu i klavir, zacijelo najzaslužniji njemački pijanist Oliver Triendl. Rođen 1970. u bavarskom Mallersdorfu, a nakon studija u razredima Rainera Fuchsa, Karl-Heinza Diehla, Eckarta Bescha, Gerharda Oppitza i Olega Maisenberga, te nakon niza osvojenih njemačkih i inozemnih nagrada, specijalizirao Oliver Triendl se za predstavljanje rijeđe izvođenih skladbi za klavir ili za klavir u komorno-glazbenim formacijama. Tako je dugačak popis glazbenika i ansambala s kojima je nastupao, a šezdesetak objavljenih nosača zvuka najbolja su potvrda njegova izuzetno agilnog angažiranja za komornu glazbu svih razdoblja. Godine 2006. utemeljio je u Kempten/Allgäuu Međunarodni komorno-glazbeni festival Fürstensaal Classix, a uz sve navedeno još je i stalni član klavirskog kvarteta Tammuz zajedno s Danielom Gaedeom, Volkerom Jacobsenom i Gustavom Riviniusom.
  
  Za snimanje komorne glazbe Dore Pejačević uspostavio je Oliver Triendl suradnju s Kvartetom Sine Nomine iz Lausanne, koji djeluje od 1985. godine i koji je nakon nagrada na natjecanjima u francuskom Evianu i talijanskom Reggio Emilia zauzeo vrlo visoko mjesto među europskim gudačkim kvartetima. Naziv kvarteta Bez imena objašnjen je simbolično kao stavljanje interpreta u drugi plan, jer je u prvom planu služenje skladateljima i djelima koja se izvode. U cjelokupnom opusu od 58 skladbi koje je zapisala prerano preminula Dora Pejačević komorno-glazbenim oblicima pripada važno mjesto i u njima je skladateljica dala oduška svojoj lirskoj naravi i bogatom emocionalnom naboju, ali i iskazala besprijekorno svladani skladateljski zanat kao i svoju doista nepresušnu glazbenu inventivnost.
  
  Na prvom nosaču zvuka je snimka Klavirskog kvinteta u h-molu, op. 40, ostvarenju čiji nastanak pripada razdoblju od 1915. do 1918. godine, kada je nastajala i njezina Simfonija op. 41 (1916-1918). U rukopisu Klavirskog kvinteta stoji zapisano da je četvrti stavak „završno zabilježen 22. ožujka uvečer u 10 sati, 1918. godine u Zagrebu“. Četverostavačno djelo sa stavcima Allegro ma non troppo e con energia, Poco sostenuto, Scherzo.Molto vivace i Allegro moderato nedvojbeno je jedan od vrhunaca skladateljičina opusa na području komorne glazbe i u svojim analizama akademkinja Koraljka Kos izražava neskriveno oduševljenje glazbeno-formalnom i tematsko-motivičkom savršenošću glazbe koja pulsira u živoj ritmičkoj energiji i izuzetno bogatoj zvukovnosti.
  
  Drugi nosač zvuka sadrži tri skladbe, Gudački kvartet u C-duru, op. 58, Klavirski kvartet u d-molu, op. 25 i Impromptu op. 9. Usporedno poniranje u ta djela, kronološki gledano od Impromptua op. 9, za klavirski kvartet 1903. godine obrađene klavirske minijature iz ciklusa Sechs Klavierstücke (Šest klavirskih stavaka) objavljenog u Budimpešti 1902, godine, preko prvog zrelijeg ostvarenja, Klavirskog kvarteta u d-molu, op. 25 iz 1908.. godine, do posljednjega dovršena osvarenje Dore Pejačević, Gudačkog kvarteta u C-duru, op. 58, skladanog 1922. godine, nedvojbeno je razvidan razvoj glazbenoga jezika i oblika, ali trajno ostaju svjedočanstva iskonske nadarenosti i predodređenosti za poziv koji je plemkinju Doru Pejačević uzdigao na neosporivi pijedestal vrhunskog stvaralačkog dostojanstva. Njezine su teme pjevne i umilne melodije, ali u suprotnostima i razradi odaje se snažna osobnost autorice koja je u zadanim okvirima komorno-glazbenih oblika znala uzbuditi duhove i oplemeniti srca. Upravo su na tom tragu povezivanja tradicije srednjoeuropske baštine s novim zamasima vremena čiji je Dora Pejačević bila angažirani svjedok, nastajale skladbe s kojima se hrvatska glazba u prvim desetljećima 20. stoljeća može itekako dičiti, a očito tu snagu izražajnosti prepoznaju i inozemni interpreti koji s toliko ozbiljne predanosti tu glazbu uče i izvode.
  
  Za odličnu zvučnu sliku svakako treba zahvaliti snimatelju i digitalnom uredniku Andreasu Flecku, koji je snimke obavljene u Alte Kirche Boswil u Švicarskoj od 24. do 27. rujna 2009. godine učinio trajnim vrijednostima. Izvršni producenti izdanja su Burkhard Schmilgun i Valerio Benz. Činjenica pak da se na omotnici albuma nalazi akvarel iz 1922. godine pod nazivom Čovjek na putu Slave Raškaj, krajnje simbolično povezuje dvije ženske sudbine iz hrvatske umjetnosti s praga 20. stoljeća, sudbine koje su svim životnim dramama usprkos znale posvjedočiti iskonski stvaralački genij.
  
  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 23. travnja 2014.

Piše: