Svježe lice stare ljepote

CD klasika: Stjepan Šulek: Osam simfonija, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, dir. Stjepan Šulek, Pavle Dešpalj, Cantus d.o.o. i HRT, 2013.

• U povodu obilježavanja stote obljetnice rođenja velikana hrvatske glazbe akademika Stjepana Šuleka (1914-1986) Cantus i HRT objavili su opsežno izdanje osam njegovih simfonija na pet nosača zvuka. Snimke uključuju arhivsku građu iz razdoblja od šezdesetih do devedesetih godina čijim je izvedbama ravnao sam maestro Šulek, ali i nove snimke iz 2012. i 2013. godine ostvarene pod ravnanjem maestra Pavla Dešpalja.
  
  Vrlo ukusno opremljeni album donosi i popratnu knjižicu s iscrpnom studijom muzikologinje Eve Sedak o Šulekovim simfonijama. Tako na početku tog sjajno ispisanog teksta čitamo kako je „dominantna pozicija koju Stjepan Šulek zauzima u hrvatskoj glazbi 20. stoljeća posljedica prije svega životnosti i snage kojima je ostvarivao samosvojnost glazbeničkog identiteta na svim područjima djelovanja – skladateljskom, pedagoškom i reproduktivnom – ali je dijelom i reakcija na opći (glazbeno) povijesni kontekst i njegove posebne projekcije u vlastitoj sredini. A njih je, u glavnim crtama, obilježio nacionalno obojen novoklasicistički akademizam pripadnika glavne struje hrvatskih skladatelja između svjetskih ratova, koji se nakon 1945. godine uspješno prilagođivao estetičkim formulama kolektivizma, masovne kulture i „umjetnosti kao odraza društvenih promjena“, suočen šezdesetih godina s naglim prodorom novoglazbenih tendencija i s poljuljanim vrijednosnim kriterijima, proizašlim iz baštinjenih sustava. Šulekova posvemašnja otpornost na misaone i estetičke pritiske (ideologije?) takva vreman glazbe, podjednako one nacionalnog smjera, revolucionarnog kolektivizma i avangardnog ekskluzivizma te nepokolebljivost kojom je branio autonomnost subjektivnog umjetničkog čina i svoje pravo na pojedinačnost, a ono je uvijek značilo i pravo na slobodu, bili su osnovni zalog njegove ne samo dominantne nego i izdvojene pozicije u glazbi svog vremena i prostora.“
  
  Uz Ivana Brkanovića, autora pet simfonija i Brunu Bjelinskog, autora čak petnaest simfonija, opus od osam simfonija koje je u rasponu od 1942. do 1981. godine skladao Stjepan Šulek čini ga jednim od najznačajnijih predstavnika hrvatskog simfonizma 20. stoljeća. Doista, kada slušamo sjajno izdanje cjelokupnog Šulekovog simfonijskog stvaralaštva nužno se postavlja pitanje zbog čega naš simfoničar ne zauzima značajnije mjesto i u korpusu europskog simfonizma. Je li to doista samo sudbina malog naroda i ignorantski stav velikih koji nisu skloni priznati veličinu i majstorstvo nekoga tko se javlja izvan velikih europskih glazbenih kultura, ili su pak i hrvatsko izdavaštvo, pa i hrvatski dirigenti sa svjetskim renomeom, trebali glasnije i možda čak i agresivnije isticati i promovirati velebni simfonijski opus našeg skladatelja? Ili je možda razlog u svojevrsnoj zakašnjelosti Šulekova izraza? Njegovom glazbenom jeziku koji, koliko god bio jedinstven i autentičan ipak nije, pogotovo u drugoj polovini 20. stoljeća, pripadao glavnoj struji, a mnogo je više ustrajao uz svojevrsni brahmsovski ili neki drugi kasnoromantični i postekspresionistički glazbeni stil?
  
  Mi u Hrvatskoj svakako moramo biti sretni i ponosni da imamo jednog Stjepana Šuleka! Doista, on je skladao prvenstveno na način koji je bio „duboko subjektivan čin ostvarenja vlastitog dramatskog osjećanja života“, a ostavio je, u konkretnom slučaju na području simfonijskog stvaralaštva, velebna djela koja su istinsko, vjerodostojno i zadivljujuće stupovlje hrvatske glazbe prošlog stoljeća. U tom je pogledu moguće, kao svojedobno u slučaju Johannesa Brahmsa kojemu je također bilo predbacivano na sklada na zastarjeli način, da se simfonije Stjepana Šuleka probiju kao vrijednosti na svjetske koncertne podije. Jer, na njima im je nedvojbeno mjesto!
  
  Eva Sedak u popratnom tekstu opisuje svaku od simfonija i daje njihove formalno-sadržajne analize. Tako ulazimo u skladateljske postupke po kojima je Šulek u svojim simfonijama slijedio klasične principe oblikovanja, ali i iskazivao izrazito individualna rješenja. Poznato je da je Šulek bio sjajan poznavatelj simfonijskog orkestra i njegove instrumentacije uvijek odaju velikog majstora. Dakako, preuzimao je sonatni oblik kao okosnicu prvih stavaka, ali je bio odličan i u fugama i u posebnoj ekspresivnosti polaganih stavaka. Rječju, bio je majstor simfonijskog izražavanja kao velike, višestavačne forme, u kojoj je nerijetko iskazivao i sasvim osobna, intimna životna iskustva.
  
  Simfonijski orkestar HRT-a kao interpret Šulekovih simfonija, bilo pod autorovim vodstvom ili pod vodstvom našeg najboljeg poznavatelja Šulekova simfonizma, maestra Pavla Dešpalja, trajno je bio na visini zadatka i u svim svojim dionicama vjerno izvodio vrlo zahtjevne, orkestarski bremenite Šulekove partiture. Time serija od pet nosača zvuka sa svih osam simfonija postaje veliko obogaćenje hrvatske diskografije i doista je glazbeničko i izdavačko oduživanje skladatelju tako važne pozicioniranosti u korpusu hrvatske glazbe. Jer, Simfonijski orkestar HRT-a trajno, ne samo po svojoj dužnosti, skrbi za hrvatsku glazbenu baštinu i suvremeno hrvatsko stvaralaštvo. A Šulekove simfonije danas svakako ulaze u područje iznimno važne baštine i na nama je da je što angažiranije predstavljamo jednako u domovini kao i u svijetu.
  
  Na tom su planu izdavači Cantus d.o.o. i HRT, nakladnici Mirjana Matić i Goran Radman, urednik Đorđe Kekić i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske kao davatelj potpore zaslužni za objavljivanje cjelokupnog simfonijskog opusa Stjepana Šuleka, a stota obljetnica skladateljeva rođenja može biti shvaćena i kao nova polazna godina u diskografskoj promociji njegove glazbe koja punim pravom ulazi u neosporne vrijednosti šireg europskog konteksta.
  
  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 18. svibnja 2014.

Piše: