Splitski kulturno-manifestacijski ponos ovog lita proslavio je šezdeset godina održavanja, a kako ga najbolje obilježiti nego onako kako je i započeo. Davne 1954., kada se održalo prvo izdanje Splitskog ljeta, prepoznat je Peristil kao idealna pozornica za Verdijevu Aidu. Egipatsko-etiopijski glazbeni spektakl, kako možemo nazvati tu Verdijevu uspješnicu zbog raskoši, masovnih scena, baleta te mnoštva efekata, oživio je tada u režiji Stanka Gašparovića, a pod dirigentskim vodstvom Silvija Bombardellija. Za premijeru Aide obljetničkog izdanja ovogodišnjeg Splitskog ljeta dirigent Nikša Bareza nametnuo se kao logičan odabir. Taj rođeni Splićanin impresivnog iskustva iza sebe ima mnogo nastupa na Peristilu. Ipak, orkestar je pod njegovim vodstvom operu započeo bojažljivo, a u prvom činu naročito su se istakli trubači, ali ne svojim talentom nego interpretativno lošim nastupom u kojem su, umjesto pompoznih i svečanih glasnika, zvučali poput kreštavih i pokvarenih ploča. Ali izgleda da je prvi čin orkestru poslužio kao ugrijavanje, jer su u nastavku svirali sve bolje i uvjerljivije.
Ocjenjujemo li s glazbenog aspekta, premijera je bila zaista uspješna. Konstantno odlična bila je Kristina Kolar u naslovnoj ulozi zarobljene etiopske princeze Aide. U njezinu glasu i zatvorenih očiju mogli ste doživjeti svaku Aidinu emociju, koju je sopranistica dodatno pojačala i odličnim glumačkim nastupom. U interpretativno pohvalnom izrazu najviše se istaknula njezina sposobnost dinamičkog nijansiranja te odlično vladanje glasom u razvijanju pianissima u forte. Uzlaznu putanju u kvaliteti izvedbe, osim orkestra, imala je i Elena Cassian u ulozi egipatske princeze Amneris. Iako je u prvom činu imala dikcijskih problema te je glumački bila neuvjerljiva, u četvrtom činu pokazala je emociju nesretno zaljubljene žene te je glasom i stasom uvjerljivo iznijela svoj lik. Glazbeno i glumački dobri su bili i ostali solisti: Luciano Batinić kao egipatski kralj, Kamen Chanev kao Radames, Ivica Čikeš u ulozi velikog svećenika Ramfisa te Carmelo Corrado Caruso koji je utjelovio Aidina oca etiopijskog kralja. Nastup zbora bio je solidan, ali je kod muških pjevača splitskog HNK-a nedostajalo angažmana. U masovnim scenama teško su se vukli po pozornici kaotično se smještajući na sceni dok su njihova lica odavala nezainteresiranost, a manjak angažiranosti odrazio se i na nerazumljivost pjevanog teksta.
Nakon više od dvadeset godina, koliko se bavi televizijskom režijom, veliki ljubitelj opere Dražen Siriščević prvi se put našao u ulozi kazališnog redatelja. A u Aidu je uveo i jednu režijsku novost – trijumfalna scena u kojoj se pobjednici i robovi vraćaju s egipatsko-etiopijske bitke domišljato je provedena kroz publiku. Scenografija Slavena Raosa bila je minimalistička, jer pored zahvalnog ambijenta zatrpavanje rekvizitima nije ni potrebno. Zato su kostimi Juraja Zigmana bili sve samo ne minimalistički. Taj modni dizajner iza sebe ima dva kostimografska kazališna iskustva, i to u operi Šuma Striborova te baletu Carmina Burana, a na premijeri Aide je uz pjevače dobio najveći pljesak i uzvike bravo! Iako je njegov stilski pečat vidljiv na prvi pogled, svima je bilo jasno nadahnuće Egiptom, ali s futurističkim pomakom. Iako neki njegove kostime drže prekičastima za uglađeni Peristil, takvi su bili samo za neke likove, poput egipatske princeze Amneris kojoj to i priliči.
Uz baletane splitskog HNK-a plesali su i mali crnčići, čiju je točku Oskara Harmoša u Aidu vratio Dinko Bogdanić. Upravo su plesni dijelovi unijeli dinamiku u zamrznutu scensku sliku te su se, zahvaljujući zanimljivoj koreografiji, izvrsno uklopili u prizor slavlja. Ova, treća premijera Aide u povijesti Splitskog ljeta, bila je dostojna njegova 60. izdanja, a za nadati se da će i ostatak festivalskog programa slijediti taj put.
© Karmen Širović, KLASIKA.hr, 16. srpnja 2014.
