Papandopulova glazba na putu u svijet

CD klasika: Boris Papandopulo, Piano concerto No 2., Sinfonietta op. 79, Pintarichiana, Oliver Triendl, klavir, Zagrebački solisti, Sreten Krstić, CPO, 2014

• Kada vrsni glazbenici kao što su to njemački pijanist Oliver Triendl i Zagrebački solisti s koncertnim majstorom Sretenom Krstićem na tržište nosača zvuka ponude CD isključivo s djelima jednog od ponajboljih hrvatskih skladatelja kao što je to Boris Papandopulo (1906.-1991.) onda je moguće očekivati da će kvaliteta izvedbi odabranih skladbi moći pobuditi zanimanje ljubitelja klasične glazbe. Pogotovo kada je taj CD izrađen u Njemačkoj s tvrtkom CPO, a u suradnji s Muzičkim informativnim centrom Koncertne direkcije Zagreb. Uz to, taj novi zvučni proizvod popraćen je vrlo lijepom knjižicom koju je dizajnirao Lothar Bruweleit, a u kojoj se nalazi doista odlično ispisani muzikološki tekst Davora Merkaša i to na njemačkom i engleskom jeziku, dok je vizualni dojam upotpunjen slikom Ivana Rabuzina Zora iz 1963. godine. Snimke su napravljene u KD Vatroslav Lisinski u Zagrebu, a producent je Bernhard Hanke i izvršni producent Burkhard Schmilgun. Dakle, taj je CD očito namijenjen inozemnoj slušateljskoj javnosti i valjalo bi se nadati da će glazba Borisa Papandopula, kojega mi u Hrvatskoj dakako već odavno izuzetno cijenimo i poštujemo, doprijeti i do ušiju onih koji o hrvatskoj glazbi znaju zapravo ništa, ili u najboljem slučaju vrlo malo.
  
  Zagrebački solisti, ansambl visokoprofesionalnih gudača koji djeluje još od 1953. godine kada ih je osnovao svjetski poznati violončelist Antonio Janigro, a nakon njega vodili ugledni violinisti poput primjerice Tonka Ninića, da bi im na čelu kao glavni koncertni majstor od 2011. godine bio Sreten Krstić, proslavili su se diljem svijeta i o njihovoj visokoj razini izvođenja ne treba dvojiti. Aktualni je koncertni majstor Sreten Krstić od 1982. godine koncertni majstor Münchenske filharmonije, a to mjesto svakako ulijeva veliko povjerenje i sigurnost da je riječ o itekako sposobnom i iskusnom violinistu, pogotovo i stoga što se Krstić godinama potvrđuje i kao utemeljitelj i voditelj Gudačkog trija Gasteig i Filharmonijskog seksteta u Münchenu, kao i Kraljevskog gudačkog komornog orkestra Sv. Đorđa u svojem rodnom Beogradu, pa je prema tome već po definiciji sjajno upoznat s načinom muziciranja komornog gudačkog ansambla.
  
  Kada je pak riječ o solistu, njemačkom pijanistu Oliveru Triendlu, susrećemo glazbenika školovanog u izvrsnim razredima njemačkih pijanističkih pedagoga, višestruko nagrađivanog, umjetnika potvrđenog brojnim nastupima sa slavnim svjetskim orkestrima, od 2006. godine utemeljitelja Međunarodnog komorno-glazbenog festivala Fürstensaal Classix u Kemptenu u bavarskoj pokrajini Allgäu. Pred nama je, dakle, pijanist koji ni u kojem trenutku ne može interpretativno podbaciti. Kada se tome doda da se Oliver Triendl posebno zalaže za djela na svjetskim podijima manje poznatih skladatelja, a za hrvatsku je glazbu posebno zaslužan jer je kod iste tvrtke Cpo objavio već nekoliko CD-ova s glazbom Dore Pejačević, onda svakako možemo slušanju novoizašlog nosača zvuka s Papandopulovim djelima pristupiti s punim povjerenjm da ćemo moći uživati u ostvarenim izvedbama i u ponuđenom repertoaru.
  
  Doista, iz prebogata opusa s više od 450 djela Borisa Papandopula novi nam CD nudi odabir prikladan za navedeni izvođački sastav – Koncert za klavir i gudački orkestar br.2, Sinfoniettu za gudački orkestar op. 79 i Pintarichianu za gudački orkestar, sve u svemu gotovo 68 minuta glazbe koja hrvatskog majstora predstavlja njegovim krajnje uspjelim djelima čija skladateljsko-tehnička, misaono inventivna, duhovita i nadahnuta sadržajnost zacijelo može bez pogovora uvjeriti u visoke autorske domete predstavnika hrvatske glazbe koji zavrjeđuje mnogo veću međunarodnu pozornost nego što je to dosad bio slučaj.
  
  Vehementna lepršavost i pokretljivost okvirnih stavaka Papandopulova Drugog klavirskog koncerta nalazi smirenje u oduljem Andante con moto srednjem stavku, u meditativnoj atmosferi s elemntima folklorne glazbe i melankolično isprepletenom protoku bugarske narodne melodije Bogdane, bog da te ubije. Dakako, posezanje za bugarskim folklorom moguće je pripisati njegovoj dojmljivosti, ali i činjenici da je skladba iz vremena kad je Papandopulo bio u braku s odličnom bugarskom opernom pjevačicom Janom Pulevom. Klavirska je dionica vrlo spretno usuglašena s gudačima, virtuozna i mjestimice dramatična, a Oliver Triendl nadasve impresivno ističe sve visoke kvalitete Papndopulova skladateljskog sloga. I u trećem stavku Allegro vivace Papandopulo poseže za folklornim melodijama, bugarskom Zalibil e mlad gidija i makedonskom Dafino vino, što mu daje mogućnost za razigrane ritmičke kontraste.
  
  Sinfonietta za gudače, op. 79 jedna je od najuspjelijih i najčešće izvođenih Papandopulovih skladbi, pravo remek-djelo, koje je još 1938. dirigent Krešimir Baranović praizveo na koncertu Zagrebačke filharmonije. Doista, glazba je to izuzetne vrijednosti, što je priznao i izdavač Schott & Söhne iz Mainza objavivši je među svojim izdanjima. U posebnu vrijednost svoje Sinfoniette bio je uvjeren i sam Papandopulo koji mi je jednom prigodom izjavio da će biti zadovoljan ako od svih njegovih djela upravo to zaživi na svjetskim koncerrtnim podijima. Osobito oduševljava srednji stavak, Elegia, Andante sostenuto, sempre molto espressivo e dolorosamente, upravo u tom tugaljivom ugođaju u kojemu se iz gudačkog korpusa izdvaja violinski solo i u interpretaciji Sretena Krstića dodaje onu potrebnu vrijednost emocionalno proživljenog interpretiranja. Treći pak stavak, Perpetuum mobile, vrtoglava je igra koja u cijelosti ističe Papndopulov životni optimizam, sjaj vrhunske inspiracije i furiozni uzled, lakoću misli i potiče radost muziciranja.
  
  Posveta hrvatskom skladatelju i orguljašu Fortunatu Pintariću (1798.- 1867.) ostvarena je u Papandopulovoj Pintarichiani za gudače na način prepoznatljivosti neoklasične provenijencije, da bi na kraju, sa četvrtim stavkom Dudaš (Cornemuse), Allegro vivace, Papandopulo razigrao gudače u šarmantnom i doista nepretencioznom a tako glazbeno lijepom izričaju. Djelo je skladatelj 1974. godine posvetio upravo Zagrebačkim solistima i u njihovom izvođenju ono trajno svjedoči svoje tradicionalne vrijednosti.
  
  Novi nosač zvuka Zagrebačkih solista s djelima Borisa Papandopula tako je nadasve dobrodošla mogućnost da se za u inozemstvu predstave vrhunaci hrvatske produktivne baštine utjelovljene upravo u opusima akademika Borisa Papandopula i u odličnim reproduktivnim dometima Zagrebačkih solista, pa je moguće nadati se da će doista i naći svoje pravo mjesto u zbirkama i medijima spremnima za popularizaciju glazbe autora kojem je nedvojbeno mjesto među najboljim skladateljima europske glazbe 20. stoljeća.
  
  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 19. studenoga 2014.

Piše: