Klavir i puška

Ciklus Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a: U povodu 100. obljetnice početka Prvoga svjetskog rata, dir. Tonći Bilić, solisti: Andrea Padova, klavir, Ivana Lazar, sopran, Martina Gojčeta Silić, mezzosopran, Ljubomir Puškarić, bariton, KD Vatroslav Lisinski, 20. studenoga 2014.

• 
  
  Nizu koncerata kojima se ove godine obilježava stota godišnjica početka Prvoga svjetskog rata pridružila se i Hrvatska radiotelevizija. Na programu koncerta iz ciklusa Kanconijer uz izravan prijenos na 3. programu Hrvatskog radija i u EBU sezoni u ciklusu posvećenom sjećanju na Prvi svjetski rat (emitiranog 24. studenoga), bila su djela Frana Lhotke (Suita iz baleta Đavo u selu), Mauricea Ravela (Koncert za lijevu ruku u D-duru, za klavir i orkestar) i Karola Szymanowskog (Stabat Mater, za soliste, zbor i orkestar, op. 53).
  
  Uvod u taj poseban i inspirativan koncert bilo je otvorenje znakovite izložbe Pjesma bez riječi Dimitrija Popovića u foajeu Velike dvorane. Instalacija otvorenog koncertnog klavira čiji poklopac podupire puška, simbolizira prema riječima autora dvojni aspekt ljudske prirode: klavir simbolizira čovjekovu potrebu za stvaranjem koje oplemenjuje ljudski život i daje mu smisao, a puška kao vatreno oružje simbolizira razaranje i smrt. Ova dva predmeta različitih namjena čine nadrealističku kompoziciju formalne harmonije i apsurdnog jedinstva. Stoga je instalacija Pjesma bez riječi simbolični memento na događaje koji su trajno obilježili jedno burno razdoblje moderne povijesti. U dvorani Lisinski ona će biti izložena do 30. studenog, te potom u zgradi UNESCO-a u Parizu do 12. prosinca.
  
  Program koncerta je također bio simboličan. Doduše ne na samom početku, jer 1. suita iz baleta Đavo u selu Frana Lhotke sa stavcima Proštenje, U paklu, Seljački svatovi i Finale: Kolo, iako je jedno od naboljih i najreprezentativnijih djela hrvatske glazbe, ne asocira na rat. To je potvrda briljantno skladane i virtuozno instrumentirane partiture u folklornom duhu, koja nažalost nije doživjela i brilijantnu izvedbu. Uglavnom radi nepreciznosti i neusklađenosti pojedinih segmenata, prvenstveno u pogledu ritma.
  
  U nastavku večeri izveden je Koncert za klavir i orkestar u D-duru (za lijevu ruku) Maurica Ravela. Djelo je napisano po narudžbi austrijskog pijanista Paula Wittgensteina, koji je u Prvom svjetskom ratu izgubio desnu ruku na ruskoj fronti. Ta ga tragedija međutim nije obeshrabrila, nego je nastavio uspješnu karijeru izvodeći jednom rukom razne transkripcije, ali i nova djela koja je za svoje potrebe naručivao od tada uglednih skladatelja. Ravelov Koncert za lijevu ruku je inspirativan i virtuozan, s teksturom koja bogatom razvedenošću stvara dojam kao da je pisan za obje ruke. Odličnu i duboko proživljenu interpretaciju tog jedinstvenog jednostavačnog honcerta donio je ugledni talijanski pijanist međunarodne karijere Andrea Padova, uz primjerenu suradnju Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem Tonćija Bilića.
  
  Koncert je završio potresnom tužaljkom Stabat Mater, op. 53 za soliste, zbor i orkestar poljskog skladatelja Karola Szymanowskog. On je prve godine rata proveo u stvaralačkoj izolaciji na obiteljskom imanju Tymoszowki u Ukrajini, a tu je idilu prekinula Ruska revolucija i nevolje koje je ona donijela. Završetak rata i neovisnost Poljske u koju se vratio 1919. dali su Szimanowskom novi kreativni zamah uz pojačano zanimanje za nacionalni izraz. Svojevrsni oratorij Stabat Mater napisao je 1926. u Varšavi, po narudžbi , posegnuvši za tekstom stare marijanske himne iz 13. stoljeća u prepjevu Josefa Janowskog.
  
  Jednostavnost, ekspresivnost i senzibilitet tog predloška bili su nadahnuće za adekvatnu glazbu nenametljive folklorne obojenosti i izvanredne umjetničke snage .Djelo u šest stavaka pisano je za tri solista, zbor i orkestar. Sopranistica Ivana Lazar, mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić i bariton Ljubomir Puškarić svojim su lijepim glasovima i izražajnošću pridonijeli kvaliteti izvedbe, kao i odličan zbor čiste intonacije i skladnoga suzvučja. Vrlo dobar orkestar je doduše mjestimice nadjačao baritona Puškarića, ali je izvedba u cjelini bila odlična, beskrajno tužna i nadasve dojmljiva u iskazu patnje majke za raspetim sinom. Pjevalo se na izvornom poljskom jeziku, s prijevodom Jasmina Novljakovića na hrvatski jezik, otisnutim zajedno s originalom u programskoj knjižici.
  
  © Višnja Požgaj, Klasika.hr, 22. studenoga 2014.
  

Piše: