Tri mušketira za dobar dojam

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije: dir. Hikaru Ebihara, solisti: Javor Bračić, klavir, Imri Talgam, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 22. siječnja 2015.

• 
  
  Osobno bih sve dala da mi od svih Dvořákovih simfonija više na sviraju onu Iz Novoga svijeta. Pa naučili smo višekratno sve napamet i čuli bezbrojne snimke. Simfonijske litarature barem ne nedostaje, a i manevarskog prostora interpretacije preostalo je još jako malo. No ipak, izbor dirigenta večeri ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a opet je pao na tu Simfoniju. Sigurno je sigurno, ljudi vole slušati uvijek isto i poznato kao da je poručio Hikaru Ebihara. Ipak valja priznati da je simpatični i otvoreni Ebihara, svojevremeno dobitnik treće nagrade na ovdašnjem Međunarodnom dirigentskom natjecanju Lovro pl. Matačić savjesnim pristupom i inteligentnim čitanjem pogodio poznatu metu. Potekao iz dobre škole, on nikad nije tako iritantno i nepotrebno zavodljiv i svidljiv što se kod dirigentskih glumaca koji drže i do vizualnog efekta može i prečesto vidjeti. To su oni danas toliko popularni koje možete gledati i preko zvučno neprobojnog stakla i dokučiti o čemu je riječ. Tako se i Dvořákova Simfonija, koja je zbog jedne popularne teme navodno potekle iz repertoara tuge američkih Indijanaca, postala dobrom cijelog navodno uljuđenog svijeta. Nije puki slučaj da je savjesni Ebihara od 2007. godine postao i stalni dirigent u omanjem Tokiju.
  
  U repertoarno zanimljivijem prvom dijelu koncertne večere razigrani i koncentrirani Orkestar se s guštom dohvatio od svega i svačega skrojene Suite za Variety Stage Ochestra. I stvarno je u tom Šostakovičevu vještom kompendiju filmske i ine glazbe, u kompendiju sa smislom za glazbeni humor i karateristični sarkazam skladatelja koji zna što radi, bilo jako puno mjesta za gušte sviranja. To su osobito iskoristili orkestralni solisti podržani smanjenim sastavom orkestra. Primjerice, tipičnu izrazitu ulogu klavira na najbolji je način skoristio Filip Fak. Nenametljivo, ali i vrlo prisutno nosiva, ali i neagresivna tona, vrlo određene i nepokolebljive ritmičnosti. Nešto poput oslonca i prešutne suradnje s pažljivim dirigentom. Svaki slušatelj je u tome prepoznao nešto svoje, a zacijelo svi valcer kojega je Stanley Kubrick poslovično majstorski iskoristio u svom posljednjem filmu Oči širom zatvorene (1999) . Ebihara je sve to diskretno iskoristio s osjećajem za orekstralnu boju i kreaciju glazbenog vremena.
  
  Jedanko je tako suzdržano, ali i vrlo efikasno surađivao s dvojicom pijanista njujorške adrese. Javor Bračić i Imri Talgam našli su se na brzinskoj vjetrometini Papandopulova Pop koncerta za dva klavira i orkestar. Još su je malo kao u crtanom filmu i ubrzali. Prijetila je mehanizacija kao u kakvom crno-bijelom filmu Charliea Chaplina. No istaknuta mlada pijanistička generacija, očito zna što radi i kako se postiže efekt koji ne ukida smisao. Nakon praizvedbe, Papandopulov atraktivni koncert za nezahvalnu i zapravo rijetku formu u kojemu dva klavirska imperijalista naređuju orkestru, Ebihara je znao diskretno staviti pod kontrolu i naći ravnotežu. Već treća izvedba Koncerta od praizvedbe 1974. godine, iste kada je Ebihara u Tokiju ugledao predivni nam bijeli svijet, možda govori i nešto o tome da Koncert stidljivo postaje repertoarno djelo što je vrlo rijetko u domaćoj glazbenoj litereturi koja kao da ljubornorno u škrinji čuva svoje adute. Bio je to mali prilog razbijanju prije svega izvodilačkih predrasuda i neke naslijeđene zadivljenost svime što dolazi s drugih strana – od skladatelja do razglašenih interpreta potpognutih moćnom reklamnom industrijom.
  
  © Maja Stanett, KLASIKA.hr, 23. siječnja 2015.
  

Piše: