Čudesno bogatstvo orguljske glazbe

CD klasika: Pavao Mašić, Anđelko Klobučar: Skladbe za orgulje, Croatia Records, 2014.

• Orguljaš Pavao Mašić (Šibenik, 1980) već je dokazano uvijek spreman na posebne pothvate. Tako zacijelo ne začuđuje njegov najnoviji pothvat da na dva nosača zvuka snimi čak dvanaest vrhunskih orguljskih ostvarenja i time ovjekovječi znatan dio bogata opusa akademika Anđelka Klobučara (Zagreb, 1931). Album je objavila tvrtka Croatia Records (CD 6065271), a sniman je u Zagrebačkoj katedrali u listopadu 2014. godine na orguljama E. F. Walckera na kojima je od 1958. do 1996. godine upravo akademik Klobučar bio stalni orguljaš. Izvršni i glazbeni producent te urednik izdanja je Pavao Mašić, a snimanje, editiranje i mastering osigurao je Studio 45 i tonski majstori Božidar Pandurić i Alan Šnajder. Album je popraćen vrlo impresivnom programskom knjižicom na kojoj su reproducirani vitraji Ive Dulčića, Pjesma brata sunca (1966) koji krase crkvu Sv. Franje na zagrebačkom Kaptolu, a knjižica donosi i Mašićeve tekstove o skladbama te životopise dvojice orguljaša koji svaki u svojoj generaciji predstavljaju ono ponajbolje što čini vrhunsku tradiciju orguljanja u Hrvatskoj. Grafički dizajn knjižice potpisuje Karlo Razinoti, fotografije su snimili Mirko Cvjetko i Siniša Uštulica, a prijevode osigurali Maksimilijan Bach i Pavao Mašić. Prvi je CD u ukupnom trajanju od 63:51 minute, a drugi u trajanju od 64.20 minute, donose dakle nešto više od dva sata glazbe nedvojbeno najznačajnijeg hrvatskog skladatelja za kraljicu instrumenata.
  
  Skladatelj, orguljaš i glazbeni pedagog akademik Anđelko Klobučar, diplomirao je 1955. godine na Teorijsko-historijskom odsjeku Muzičke akademije u Zagrebu, a pohađao je i studij kompozicije u razredu Mila Cipre i orgulja kao student Franje Lučića, usavršavao se od 1959. do 1960. kod orguljaša Antona Nowakowskog u Salzburgu, a u kompoziciji od 1965. do 1966. kod uglednog francuskog skladatelja Andréa Joliveta u Parizu. Najdulje razdoblje profesionalne djelatnosti proveo je akademik Klobučar kao profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu na kojoj je od 1983. godine bio redovni profesor i mi tadašnji studenti muzikologije imali smo ga priliku upoznati kao revna, dobronamjerna i uvijek predana profesora. Uz to predavao je i na Institutu za crkvenu glazbu Albe Vidaković, posebno se, tijekom cijele karijere, ističući kao promicatelj i obnovitelj hrvatske crkvene glazbene baštine, pri čemu je slijedio uzorne prethodnike cecilijanskog pokreta, poglavito Franju Dugana, Franju Lučića i Albu Vidakovića. I premda se potvrdio kao vrsni i inovativni skladatelj u brojnim oblicima orkestralne i koncertantne glazbe, komornog stvaralaštva, vokalne glazbe, glazbe za solističke instrumente i napose filmske glazbe, Klobučar je nedvojbeno i kao skladatelj i kao aktivni orguljaš i sjajni improvizator na orguljama najviše pridonio upravo glazbi za orgulje ostvarivši pedeset djela i to u razdoblju od studentskih dana pedesetih godina sve do najnovijih ostvarenja iz 2014. godine.
  
  Pavao Mašić, orguljaš i čembalist, docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu na kojoj je diplomirao u čak tri studijske grupe, čembalo u razredu Višnje Mažuran, orgulje u razredu Maria Penzara i glazbeno-teoretske discipline kao student Marka Ruždjaka, te završio poslijediplomske studije orgulja u razredu Kei Koito na Visokoj školi za glazbu u Lausanni i čembala u razredima dr. Roberta Hilla i Michaela Behringera na Visokoj školi za glazbu u Freiburgu im Br., od 1999. godine uz bogatu je solističku djelatnost i glavni orguljaš Crkve sv. Marka na zagrebačkom Gornjem gradu. Za pretpostaviti je dakle da upravo ta činjenica orguljanja u dvije važne zagrebačke crkve, Klobučareva u Prvostolnici i Mašićeva u Sv. Marku, posebno povezuje dvojicu glazbenika dviju doduše udaljenih generacija, ali po predanju i stalnoj vezi s orguljama nedvojbeno vrlo bliskih glazbenih duša. Stoga je moguće pretpostaviti da je mladom Mašiću itekako iskusni i sa svojom glazbom najbolje srastao akademik Klobučar bio od velike pomoći pri pripremama i nastajanju albuma s njegovim skladbama.
  
  Kako su snimljena djela poredana kronološkim redoslijedom njihova nastanka, od najstarije Passacaglie iz 1952. do novijeg ostvarenja Hommage à Bach iz 2012. godine, moguće je pomisliti da je riječ o izvjesnom skladateljskom razvoju. Ali, tome gotovo da uopće nije tako. Naime, Klobučar se javio punom zrelošću skladateljskog umijeća, njegova je muza bogomdana nadarenost koja može pokazivati određene stilske mijene i odmake, ali koja je trajno u svih tih šest desetljeća plodna stvaranja pouzdano nadahnuta i glazbeno na visokoj razini. Klobučar doživljava orgulje kao izvor naglašeno bogatih obojenja, on se sjajno razumije u registraciju i potencijale orguljskog zvuka i bilo da je nježno raspjevan ili pak grmi u totalu zvukovnosti njegova je glazba trajno uvjerljiva. Dakako, prednost koju daje intervalima sekunde, kvarte i septime, odvlači tu glazbu nerijetko u područja atonalitetnosti i slobodnijeg harmonijskog sloga. U harmonijskom jeziku i tretmanu orguljskog kolorizma Klobučar se tako ponajviše otkriva kao sljedbenik francuske tradicije, posebice Jehana Alaina ili pak Oliviera Messiaena, ali ipak kontinuirano ostaje svoj i u hrvatskoj glazbenoj tvorbi za orgulje pouzdano jedinstven. Nadalje, kao vrsni poznavatelj cjelokupne europske orguljske baštine koju je osobno kao interpret izvodio, Klobučar vlada osobito sigurno karakterističnim baroknim postupcima kojima u ozračju neobarokne osmišljenosti dodaje nezaobilazni dah i duh suvremenosti glazbe 20. i 21. stoljeća.
  
  Najčešće korištena trostavačnost pojedine skladbe s uobičajenim rasporedom brzo-polagano-brzo ukazuje i na utemeljenost u klasičnom poimanju oblikovanja, o čemu najbolje svjedoče Prva sonata iz 1966. i Druga sonata iz 1968. godine, ali i u tome je Klobučar pouzdano inovativan i vjeran vlastitom doživljaju glazbenoga tijeka. Na prvom CD-u slijede još Fantazija i Toccata iz 1971., Hommage à Cecchini iz 1976. godine, trostavačna posveta Cecchinijevoj glazbi skladana za Osorske glazbene večeri na kojima ju je autor osobno praizveo 31. srpnja iste godine, te na kraju koralna predigra Zdrava o Maria iz 1977. godine, slobodno oblikovana koralna fantazija na napjev iz Cithare octochorde.
  
  Drugi CD donosi devet stavaka Pjesme stvorova iz 1981. godine, opsežni niz zacijelo nadahnut prekrasnim vitrajima Ive Dulčića u Franjevačkoj crkvi na zagrebačkom Kaptolu gdje je autor izvodio tu velebnu glazbu koja oživljava pohvale upućene Bogu od Sunca, Zvijezda, Vjetra, Vode, Vatre, Zemlje, Smrti i svih stvorova. Ideja je to koja je skladatelju pružila mogućnost bogata oslikavanja, glazbenih asocijacija i nadasve zahtjevnih tehničkih i interpretativnih postupaka. Partita Ad Pavlinos iz 1989. godine niz je od šest stavaka nastalih prigodom obilježavanja prisutnosti pavlinskog reda u Hrvatskoj i 355. obljetnice Pavlinske pjesmarice (1644) i tu Klobučar pomoću podnaslova i citata upućuje na napjeve koji mu omogućuju određenu programnost ciklusa. Trostavačna skladba s naslovima Intrada, pastorale e toccata iz 1994. godine još je jedan primjer vrlo sofisticirane registracije i dinamičke gradacije do punog zvuka čitavih orgulja, što to djelo čini osobito bliskim i razumljivim širokoj publici, pa stoga prema Mašićevom komentaru upravo te tri minijature ulaze u red najizvođenijih Klobučarevih skladbi za orgulje. Collage iz 1995. godine u trajanju od osam minuta skladba je osobito bogata kolorita, a završni Hommage à Bach, skladba nastala na poticaj Pavla Mašiću koji ju je praizveo na velikim orguljama Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u Zagrebu 6. prosinca 2012. inventivna je igra s poznatim motivom B-A-C-H, kao još jedan dokaz Klobučareve vrhunske virtuoznosti u skladateljskim postupcima, sve do apoteoznog zaključka.
  
  Dok je, dakle, skladatelj akademik Anđelko Klobučar virtuozan u glazbeno-stvaralačkom pogledu, orguljaš Pavao Mašić vjerni je i nadasve pouzdani prenositelj autorovih ideja, sjajan majstor registracije orguljskog kolorita i bravurozni interpret zahvaljujući kojemu će svi ljubitelji orguljske glazbe u tišini doma moći doživljavati suptilna ali i gromoglasna zvučanja orgulja zagrebačke Prvostolnice ovjekovječena u vrijednoj glazbi doajena hrvatskog skladateljstva i pod prstima i nogama jednog od najafirmiranijih hrvatskih glazbenih umjetnika mlađe generacije. Akademiku Anđelku Klobučaru hvala, a Pavlu Mašiću čestitke!
  
  © Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 28. veljače 2015.

Piše: