Napokon zavidna razina izvedbi

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije: dir. Mladen Tarbuk, solisti: Jakob Kullberg, violončelo, Krešimir Petar Pustički, viola, KD Vatroslav Lisinski, 5. ožujka 2015.

• 
  
  Ponovno se moglo svjedočiti da Zagrebu treba takozvana dvorana srednje veličine. Možda će tu desetljetnu grešku raznih gradskih otaca koji su je u dobrom projektu još davno htjeli smjestiti kao nastavak dvorane Lisinskog, nadomjestiti još nedovršena dvorana Muzičke akademije na Trgu maršala Tita. Napokon i Akademija se premiještala i gradila desetljećima kao pravi graditeljski slučaj u nama tako dragim europskim razmjerima. Ta nije to trgovački centar da montažno nikne za pola godine. Ljudi sa stažem će se sjetiti i kako se i Lisinski gradio kano Skadar, a tu je negdje je i Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Premda treba priznati da su profesionalni zahtjevi graditeljima za Muzičku akademiju visoki, a u obzir treba uzeti i primjedbe uznemirenih susjeda koje se usred grada ometa u njihovoj nadasve kreativnoj svakodnevici. Ali tko zna. A zapravo je riječ je o najsvježijem koncertu iz Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije koji sadržajno nije trebalo propustiti. Koncert je umjesto najavljenog gripoznog dirigenta, nasreću, hitno preuzeo sveprisutni Mladen Tarbuk sa svojim svestranim glazbeničkim znanjima.
  
  Izabrani program je imao takozvano književnu notu – Simfonijska fantazija Oluja Čajkovskog nadahnuta nikada dokraja dokučenim tajanstvenim i duhovitim Shakespeareovim svijetom. Ako se može nagađati, Prospero bi bio zadovoljan glazbeničkim čitanjem u provedbi Petra Iljiča Čajkovskog. Nasreću namijenjeni program u brzinskoj zamjeni odgovarao je Tarbukovom senzibilitetu, njegovu smislu za dramturgiju i detalje dobro potkovana znalca. O detaljima razrade bi se moglo raspravljati u nakom razumijem roku pripreme. Posebnu je pažnju s orkestrom dirigent posvetio svježijem djelu Srđana Dedića. Njegov Simfonijski stavak ne poziva se na neka književna nadahnuća koja su bila primjerenija duhu 19. stoljeća. On je na neki način hommage kasnoromatičarskom punom orkestru s igrom boja. U potki ipak odaje autorske intervencije i iskustva stoljeće mlađega autora. Impresivni Simfonijski stavak s punim naklonom prethodnicima i svojim učiteljima, sažet je i utoliko je efikasniji. Uostalom, prije koje godine je, nakon Zagreba izveden i na Svjetskim danima glazbe u Bruxellesu, gradu koji se trenutno predstavlja europskom prijestolnicom.
  
  Na rasporedu u drugom dijelu večeri bio je rijedak spoj orkestra, violončela i viole u poemi Don Quixote Richarda Straussa. Vjerojatno je to jedna od isto tako rijetkih pravih poslastica za solističkog violista, instrumenta koji je u sveukupnoj koncertnoj literaturi uvijek nekako u drugome planu. Možda je Paul Hindemith to svesrdnim sveznanjem nastojao (uzalud?) nadoknaditi koncertima i za druge instrumente iz drugoga plana. Tarbuk je s pažljivim orkestrom uza soliste Jakoba Kullberga na violončelu i Krešimira Petra Pustičkog s violom ponio cjelinu te pripovjedne i zasićene cjeline djela nepreglednih utjecaja. I dovoljno je iz neke slikovnice poznavati zgode i nezgode zanesena viteza i njegova trezveno i prizemno praktičnog Sancha Panse da opisna snaga Straussove operne i simfonizirajuće geste bude prepoznata. Pritom bilo kakvo poznavanje predloška nije uvijet. Kao da kaže: muzika je tu, a vi mislite što hoćete. Bilo je dobro kada je pripovjedno, lijepoga tona iznesu posvećeni solisti Jakob Kullberg i Krešimir Petar Pustički koje Tarbukov razvedeni Orkestar HRT-a odličnih solističkih istupa nije uopće s puno prava – štedio. Iz takve je suradnje pune zakritog razumijevanja i inteziteta izašla izvedba zavidne razine.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 7. ožujka 2015.

Piše: