Uspjela praizvedba

28. Muzički biennale Zagreb: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Boris Papandopulo, Madame Buffault, dir. Mladen Tarbuk, red. Dora Ruždjak Podolski

  • 28. Muzički biennale Zagreb, Muzička akademija, Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti, Tekstilno-tehnološki fakultet, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Boris Papandopulo, Madame Buffault, dir. Mladen Tarbuk, red. Dora Ruždjak Podolski, foto: © Mirko Cvjetko

    Strahopoštovanje i odgovornost prema glazbi, prema profesionalnoj velikoj sceni,  visoki kriteriji u točnosti prenošenja partiture, bez trunke ravnodušnosti ili cinizma s kojim nerijetko domaći profesionalni glazbenici pristupaju izvedbi suvremene glazbe, nešto je što, uza sve ostale kvalitete  izvire na vrh raznovrsnih dojmova sa studentske operne produkcije, ujedno praizvedbe opere Madame Buffault Borisa Papandopula, produkcije kojom je otvoren 28. Muzički biennale Zagreb.

    Neki su brzopleto išli usporediti ovu operu i ovu izvedbu, s nema tome dugo, u zagrebačkom HNK-u izvedenom, i na svu sreću sve daljom  u našim sjećanjima, onom bezobličnom quasi-obradom jedne slavne opere slavnog talijanskog skladatelja. Takve usporedbe treba odmah odbaciti. Dok je ta tvorevina koja je pretendirala dati modernu interpretaciju jedne postojeće vrhunske opere, nevješto iskrivljavala preuzete dijelove originalne partiture, usto s osrednjim izvođačima, koji jesu bili mladi ali ne više studenti, ova nova produkcija Madame Buffault je opera vrijedna sama po sebi, unatoč citatima nekih slavnih skladbi, zbog kojih su neki možda i požurili usporediti je s tom, ne želimo joj ni spominjati ime, tvorevinom predstavljenom kao operna premijera HNK-a u Zagrebu.
    28. Muzički biennale Zagreb, Muzička akademija, Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti, Tekstilno-tehnološki fakultet, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Boris Papandopulo, Madame Buffault, dir. Mladen Tarbuk, red. Dora Ruždjak Podolski, foto: © Mirko Cvjetko
    Štoviše Madame Buffault je vrijedno djelo hrvatskog skladatelja koje je, nakon dugog niza godina koliko je ležalo zaboravljeno od većine naših glazbenih znalaca, napokon praizvedeno. Za to su se trebale udružiti mnoge institucije, a najveću odgovornost imali su sami studenti koji su donijeli izvedbu koje se ne bi posramili profesionalni ansambli ni solisti, ni ostali koji su uključeni u opernu produkciju. Važno je reći da su se za praizvedbu Madame Buffault spojile godišnja velika produkcija studenata različitih akademija (Muzičke, Dramske i Likovne) i fakulteta (Tekstilno-tehnološkog) Sveučilišta u Zagrebu, zatim Muzički Biennale Zagreb, naš najstariji i u međunarodnim okvirima vrlo ugledan festival suvremene glazbe, koji je ovu produkciju smatrao dovoljno vrijednom, velikom i atraktivnom da je se postavi na večer otvaranja, te na kraju HNK u Zagrebu, koji je odlučio pomoći studentskoj produkciji, otvoriti svoja vrata i dati svoj prostor i tehniku.

    Madame Buffault Borisa Papandopula tako bi se mogla sagledati iz različitih perspektiva – prvo kao djelo samo po sebi, dobro, loše, trajne vrijednosti, ili možda ne s naročitim posljedicama po umjetnost dosad zaboravljeno... Kao drugo, izvedbeno, imajući na umu da je to studentska a ne profesionalna produkcija. I kao treće naravno staviti je u kontekst Biennala, i vidjeti koliko je Biennale pogodilo s ovim izborom i pripada li Madame Buffault profilu kompozicija koji definira festival suvremene glazbe.
    28. Muzički biennale Zagreb, Muzička akademija, Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti, Tekstilno-tehnološki fakultet, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Boris Papandopulo, Madame Buffault, dir. Mladen Tarbuk, red. Dora Ruždjak Podolski, foto: © Mirko Cvjetko
    Je li Madame Buffault kvalitetna opera? Jamstvo tomu, barem neko, trebalo bi biti ime Borisa Papandopula, jednog od najvažnijih, najplodnijih i najboljih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. Za razliku od nekih drugih njegovih djela, koja su ušla u standardni koncertni repertoar naših umjentika, njegov operni opus daleko od toga da je opće poznat. Ali od opće poznatih hrvatskih opernih opusa nemamo niti jedan, imamo samo dvije pojedinačne  opere – Ero s onoga svijeta i Nikola Šubić Zrinjski. Papandopulov operni opus broji ukupno devet opera raznolikih žanrova, tematike i stilova. Madame Buffault dala bi se svrstati u nadrealizam, u prvom redu po svome predlošku, libretu njemačkog libretista, Papandopulova prijatelja, inače nadrealističkog slikara, Paula Strucka, kojemu je ovo bio jedini operni libreto. Nadrealizam je možda u vrijeme kada je opera nastala, 1972. godine, već bio anakron, ali danas kada nam je i '72. već pomalo povijest, kao i ranija razdoblja, ta svojedobna anakronost možda nije važna. Danas, ta Papandopulova kratka opera, od svega sat vremena trajanja, svojim humorom utkanim u glazbu može nasmijati, posebno glazbeno obrazovaniju publiku, a svatko u njoj može prepoznati i neke svevremene teme, u prvom redu svojevrsnu kritiku društva, koja se lako primjenjuje na današnje doba. Muzej je poprište radnje opere, a muzejski eksponati su duše ljudi koji su čovječanstvo zadužili svojim licemjerjem, svojom nepodnošljivom umjetnošću, svojim egoističnim materijalizmom, svojim nedostatkom talenta, nekakav ljevičarski politički vođa, koji je u ovoj burlesknoj fantaziji postao klavirist…
    28. Muzički biennale Zagreb, Muzička akademija, Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti, Tekstilno-tehnološki fakultet, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Boris Papandopulo, Madame Buffault, dir. Mladen Tarbuk, red. Dora Ruždjak Podolski, foto: © Mirko Cvjetko
    Upravo taj dio društva čini vrijednu zbirku slavnog muzeja naslovne Madame Buffault.  Papandopulo svom libretistu, njemačkom nadrealističkom slikaru, odgovara glazbom koja na vrlo jasan, izravan način, igrajući se citatima, persiflažom, vrlo jednostavnim ali efektnim glazbenim humorom, pridonosi Struckovom prikazu društvenih slabosti, ali mu prilazi s lakoćom, mirom, čak vedrinom, uspijevajući otkriti problematiku Struckovog teksta ali ujedno i zabaviti. Papandopulovi postupci, ono što prvo i najjače zvoni, su upravo citati poznatih djela, primjerice iskrivljeni odjeci Beethovenove 5. simfonije, kada prikazuje skladatelja suvremene glazbe. Sama Madame je mračna i zapravo, iako je upoznajemo u ariji pomalo straussovske linije i orkestralnog ozračja, tajanstvena uloga postavljena u operi kao pozadinska zlokobna figura koja traži i prepoznaje idealne nove eksponate. Bez želje za prikrivanjem svojih asocijacija, Papandopulo za svoje citate bira najočitija glazbena mjesta, Marseljezu, Internacionalu, čak malo Aide, namjerno nije diskretan i gotovo je burleskan. Razrada koja slijedi, pošto iznese te ideje-citate, a ima ih nekoliko, u epizodama-slikama kojima prikazuje muzejske izloške, mu je ludička, ritmizirana, obojana udaraljkama, u gustom sklopu kvartnih i kvintnih harmonija, i kao takva se prepoznaje kao njegov glazbeni jezik kojim je obuhvatio tu partituru.

    Struktura slika, i posebno Struckova nadrealistička, pomalo boschovska likovnost, koja se doista vidi iz nekih pjesničkih slika u libretu,  bila je velik poticaj Papandopulu, ali dobro su je prepoznali i izvođači, odnosno svi oni koji su osmislili produkciju Madame Buffault. Okvir izvedbi dali su studenti Akademije likovne umjetnosti, koje je kao mentor predvodio scenograf Zlatko Kauzlarić Atač. U nekoliko vještih poteza oslikali su dvije velike scene, scenu muzeja s velikim tubama od plastične folije, u kojima se kao u formalinu čuvaju izlošci, i scenu otoka u plavom svjetlu s nekoliko palmi, nalik nekom pejzažu sa plakata u fotografskim studijima, kada se Madame Buffault otputi tražiti nove izloške. Kostimografija koju zajednički potpisuju brojni studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta, pod vodstvom mentorice Barbare Bourek, jasno je naznačila sve elemente likova, njihove glavne karakterne crte, pljesnivost i raspadnutost, fizičku, a zapravo duševnu, jednog kazališnog impresarija, kako ga vide Struck i Papandopulo, pa krajnju zapuštenost jednog histeričnog aktivista, tj. u ovoj operi studenta sociologije. Odlični su bili i kostimi cijelog zbora, posjetitelja muzeja, kao i groteskno obličje Madame Buffault i kabaretski dvospolni identitet njezinog pomoćnika, kustosa Rideaua.
    28. Muzički biennale Zagreb, Muzička akademija, Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti, Tekstilno-tehnološki fakultet, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Boris Papandopulo, Madame Buffault, dir. Mladen Tarbuk, red. Dora Ruždjak Podolski, foto: © Mirko Cvjetko
    Režija Dore Ruždjak Podolski, kojoj je po treći put, nakon Čarobne frule i Slavuja, povjerena koordinacija svih aspekata velike združene studentske produkcije, zajedno sa svojim asistenitima, studentima režije Marinom Pejnović i Hrvojem Korbarom, uspjela je pogoditi u srž opere, prikazati najvažnije crte likova, i izvući glumu od mladih sudionika, kakvu se rijetko sreće i kod profesionalnih pjevača, kao i zadržati pa čak i pojačati humor opere. Madame Buffault sa svojim predimenzioniranim oblinama i mačjim pokretima, Rideau s otvorenim provokativnim stavom, na sredini pozornice, krajnje naporan sociolog koji obuhvaća cijelu scenu svojim navijačkim trčanjem, istrzanim zbog neizdrživog svrbeža rošave kože, suvremeni skladatelj, koji je prikazan kao performer koji oslikava svoje tijelo pokretima punima nerazumljivog značenja, i još nekolicina drugih likova, kao i zbor, svi su vrlo detaljno izrežirani, a jasnoći je puno pridonio scenski pokret za koju je zadužena bila Petra Hrašćanec, koja je također i koreografirala plesačice s Odsjeka za suvremeni ples Dramske akademije, koje su plesom dodatno razigrale orekstralna intermezza, odnosno prijelaze između slika u operi.

    Glazbeni dio priče bio je na visokoj razini. U prvom redu odličan orkestar Muzičke akademije, pod vodstvom dugogodišnjeg mentora ovih produkcija, i poticatelja da se uopće pokrenu godišnje studentske operne izvedbe, maestra Mladena Tarbuka. Svirali su s čujnim angažmanom, velikom preciznošću, uspijevajući uhvatiti i onu humornu crtu Papandopulove glazbe, sa osjećajem za stil koji je dovoljno kompliciran da u sebe asimilira zapravo različite stilove i pokuša ih karikirati. S jednakim angažmanom izvedbi je pristupio i dio ansambla na sceni. Solisti na premijeri i oni na drugoj izvedbi podjednako dobri, dvije odlične mlade pjevačice u naslovnoj ulozi: na premijeri Tena Lebarić Rašković, tamnog pastoznog glasa, glumački sigurna i opuštena u interpretaciji lika koji je u njezinoj izvedbi doista djelovao zlokobno i misteriozno; na drugoj izvedbi Iva Krušić, nešto svjetlijeg mezzosopranskog glasa, a njezina se Madame Buffault činila više profano beskrupulozna.
    28. Muzički biennale Zagreb, Muzička akademija, Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti, Tekstilno-tehnološki fakultet, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Boris Papandopulo, Madame Buffault, dir. Mladen Tarbuk, red. Dora Ruždjak Podolski, foto: © Mirko Cvjetko
    Izvrsna sopranistica Anabela Barić, u ulozi Rideaua, kustosa, koju je Papandopulo skladao kao Sprechstimme, u ritmiziranom parlandu, donijela je impresivnu interpretaciju, premda bez ijednog otpjevanog tona, pronašavši intonacije i boje glasa, kao i uvjerljivu glumu, i odgovarajući sasvim specifičnom izazovu velike operne govorene uloge. Isto bi se moglo reći i za interpretkinju druge večeri, Petru Svrtan, koja je ulozi pristupila kao studentica glume, ne pjevanja, ali pronašavši i ona taj specifični izraz koji određuje govorenu ulogu u operi, gdje govor  izvire iz glazbe. Vodeći par uloga, Madame Buffault i kustos Rideau, pratio je niz  jako dobrih mladih pjevača na obje izvedbe, tenori Giorgio Surian i Bože Jurić Pešić, u ulozi bankara Gericaulta, baritoni Florian Tavić i David Šeb, u ulozi pjesnika Funestiera, David Šeb na praizvedbi je pjevao i ulogu impresarija Pauguignola, a na drugoj predstavi tu je ulogu preuzeo bariton Ivan Šimatović. Na obje izvedbe student sociologije Crottin bio je i pjevački i glumački jako dobar mladi tenor Stefano Surian. Svi su pokazali moć preobrazbe u lik koji tumače, što često nedostaje profesionalnim pjevačima. Zbor, možda najpuniji tonom u dionici soprana, vrlo je precizno donio polifonizirane zborske ulomke i s puno uživljenosti u scensku izvedbu, glumački bez pretjerivanja, s mjerom, dobro se  zabavljaao u službi komentatora radnje.

    Sve u svemu to je još jedna vrlo uspjela izvedba i atraktivna produkcija združenih studentskih snaga akademija i fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. To što su joj Muzički Biennale Zagreb i HNK u Zagrebu otvorili svoja vrata i pružili neke pogodnosti, zapravo je uzajamna usluga svakome. Možda se ne radi o primjerice biennalskom tipu suvremene glaze, niti o profesionalnoj kazališnoj produkciji, ali pohvalno je za svaku od ustanova to što je osvijetljen jedan dio zanemarena opernog opusa Borisa Papandopula, kao i to što je na taj združeni način nepoznata hrvatska opera predstavljena publici široj nego što bi bila samo biennalska, ili operna, ili studentska. A ako i ima primjedbi na to što Biennale možda nije odabrao operu koja bi profilom bila sasvim na tragu stilskih odrednica festivala, moramo znati da je nerijetko i u prijašnjim godištima taj festival posezao za ne baš uvijek suvremenim novim partiturama, a sjećamo se i onih stoljeće starih, kao što su bili prije dvije godine izvedene partiture Stravinskog i Debussyja.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 23. travnja 2015.
    foto: © Mirko Cvjetko

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...