Točka susreta

CD: Goran Končar & Darko Jurković Jazz Quartet, Meeting Point, Croatia Records, 2015.

• 
  
  Meeting Point, mjesto susreta, susretište, stjecište, sjecište. Susretoše se na ovom CD-u klasičari, violinist Goran Končar i violončelistica Ljerka Končar te džezisti, gitarist Darko Jurković Charlie, pijanist Zvjezdan Ružić, kontrabasist Henry Radanović i bubnjar Kruno Levačić, a s njima i njihovi glazbeni pravci koji se i inače počesto znaju zbližiti toliko da je nerijetko teško reći pripadaju li neka skladba i njena izvedba klasici ili jazzu i svrstavamo li je u jedno ili u drugo samo zato što je njezin skladatelj načelno pripadnik ovog ili onog pravca ili samo zato što je izvode načelni pripadnici klasike ili jazza. Je li Adieu, prva kompozicija Meeting Pointa, jazz, a ne klasika samo zato što ju je skladao jazzu prikolonjen Miljenko Prohaska i je li, obratno, završni Capriccio za violinu i jazz kvartet klasika samo zato što ju je skladao Boris Papandopulo, mada je i sam, jasno je iz naslova, barem četiri petine namijenio džezistički usmjerenom uhu, prstu i umu?

  Rečeni Capriccio, sastavljen od dva stavka, Con brio (11'17'') i Allegretto scherzando (6'49''), napisan je 1963. za Festival jazza u Beogradu 1964. Na kojem je i nagrađen, no nije izveden. Na tu je priliku počekao pola stoljeća. Tek u novom mileniju, u beogradskim ju je arhivima nekadašnje Jugoslavenske radiotelevizije pronašao i otkrio Goran Končar da bi skladba praizvedbu doživjela na Riječkim ljetnim noćima 2013. i osvojila nagradu za najcjelovitiju izvedbu festivala! Na istoj je priredbi izvedena i tad najnovija inačica Adieua, izvorno nastaloga 1994., a ovom zgodom rukom samog Prohaske prerađena za violinu, violončelo i jazz kvartet.

  Mada kaže „Zbogom!“, Adieu u tom aranžmanu, vođenom Končarovom sjetnom violinom i posutom Ružićevim suptilnim glasovirskim prebiranjem, jaka je polazna točka susretišta, obojena neveselim jesensko-zimskim ugođajem prožetim turobnom težinom vlage, gdje vjetar lagano, hladnom metlom mete uvelo, beživotno lišće. Snažna emocija konačnog rastanka – s kime god, s čime god – odražava tugu, no ne onu što reže, nego onu što muklo tišti, koja nas neće slomiti, čiji ćemo teret, znamo, podnijeti, rezignirano ga, stoički nositi zanavijek čak i ako ga, naviknuvši se, katkad i zaboravimo na nj. Još jedan životni poraz, još jedno razočaranje.

  Ako se djelomično i nadostavlja na čeznutljiv ugođaj Adieua, Linđo Zvjezdana Ružića seli nas u osunčanije krajeve južne Dalmacije, gdje se sputavajućim čuvstvima suprotstavlja određenom borbenom odlučnošću, uz izlomljene ritmove i valovitu melodičnost, izmjenjujući temu i improvizaciju. Končarova vazda sjetna violina sidri i daje pravac, nikad ukalupljen Levačić decentno podjaruje, kvartet džezista pomno se osluškuje i igra, s oprezom, no ne sputano. Mada zadržava tugaljivu notu, sljedeća skladba, Jurkovićeva Rolling Oranges korak je dalje k radosnome („Veselo, a tužno.“ – bijaše uputa Federica Fellinija skladatelju Ninu Roti, koju je ovaj znao ostvariti), ponovno s violinom u vodstvu, uz nešto izraženije Jurkovićeve gitarističke doprinose okruglastog, ovalnog tona i zvuka. Dašak funka skladbu čini gotovo plesnom, no bio bi to ples onostranog patuljka iz kultne TV-serije Twin Peaks. Ružićeva Moreška, vijugavo orijentalnog dodira, oslanja se na naslovni, tradicionalni sredozemni borbeni ples s mačevima što se u nas još prigodice prakticira na Korčuli. Čvrsto, žestoko, od moćnog do milog, okrepljen Jurkovićevim brzometno mekanim, istodobno ugodnim i neugodnim solom, preplitanjem klavira i violine u središnjici te Levačićevim zaigranim pumpanjem, podcikivanjem, potpirivanjem.
  
  Sljedeće četiri skladbe, Jurkovićeva Under the Open Sky, Radanovićeva Long Distance, Levačićeva Why Did i opet Radanovićeva Kalamota, (dubrovačko ime Koločepa, najjužnijeg hrvatskog naseljenog otoka – ostajemo na Jadranu) čine ugođajno ujednačen, zaokružen niz melemasto nježnoga, lebdeće bezbrižnoga, bestežinski opuštenoga meandriranja u raznim inačicama stanja dragosti i tihog optimizma što obećava sutra iza kojega dolazi prekosutra, bilo da je riječ o lagašnoj samba-bossa nova poletnosti Long Distancea, elegičnoj himničnosti Why Did ili pocupljivosti Kalamote, bilo da emotivnu dojmovnost oslanja na krasne, nadahnute gudačke, gitarističke ili klavirske dionice. S ukupnim trajanjem od oko 25 minuta, ovaj možda najupečatljiviji, uhu i duši svakako najugodniji odsječak Meeting Pointa, na negdašnjim bi formatima LP-a bio malne dovoljan za samostalni album.
  
  I naposljetku, Papandopulov zahtjevan, uznemirujuć dvostavačni komad na kojem su se inicijlano i stekli putovi Končarevih i Jurkovićevih, harmonijski oslonjen na dodekafonijske nizove, uz žestok i čvrst ritam Con bria te donekle groteskno plesni Allegretto Scherzando – opet patuljak iz Twin Peaksa – u kontekstu ovoga albuma može se tumačiti ili doživjeti kao burnija, koleričnija interpretacija čuvstava što pobudiše Adieu, a budući avangardna, i kao točka susreta klasike i jazza s rock glazbom kakvu su, među uglednicima tog žanra znali prakticirati Captain Beefheart, Frank Zappa ili Tom Waits. Slušatelju ne dopušta da se usput bavi drugime – ili će mu posvetiti pažnju ili ugasiti aparat.
  
  Premda dobar zvuk danas nije rijetkost – ovom zgodom, pun, jasan, zaokružen, sočan – ne bi valjalo preskočiti pohvale za to zaslužnima. Meeting Point snimljen je tijekom četiri dana u riječkom Highway Studiu, miksao ga je Ivan Pešut koji je i glazbeni producent, a tzv. mastering djelo je Andrewa Waltera obavljeno u londonskim studijima Abbey Road.
  
  © Janko Heidl, KLASIKA.hr, 5. svibnja 2015.