Truba u središtu

Majstorski ciklus Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, dir. Clemens Schuldt, solist: Håkan Hardenberger, truba, KD Vatroslav Lisinski, 28. svibnja 2015.

• 
  
  Na posljednjem ovosezonskom koncertu Simfonijskog orkestra HRT-a izbor programa je bio vrlo zanimljiv, reklo bi se i probran. Naime, nije se oslanjao na provjerene formule i djela koja svi rado slušaju i misle da ih znaju napamet. Bez obzira na to bio je dovoljno izazovan. Noćno lutanje Josipa Mandića bilo je na početku. Izvedena su tri od šest stavaka svojevrsne ciklične simfonijske pjesme. Naime, Josip Mandić je zaboravljen pa ponovno pronađen skladatelj koji je marljivo pisao u razdoblju između dva svjetska rata. U pronalasku je najveću zaslugu imao muzikolog Davor Merkaš. Moglo se vidjeti i njegovu operu Mirjana. Dirigent Clemens Schuldt zadanoj je skladbi posvetio puno pažnje. Izvedena su tri živahna i opisna stavka – Čarolija noći, Mefisto se smije i Pomirenje. Dirigent Schuldt nastojao je slikovitost glazbenog jezika, koji je bio na tragovima tadašnjeg glazbenog stvaralaštva, dočarati na najbolji mogući način. U navedene nazive svaki je slušatelj mogao podmetnuti svoju priču.
  
  Sredina koncertne večeri je bila rezervirana za solistički koncert. Truba se negdje zagubila od baroknog razdoblja da bi ponovno provirila. Kao solistički instrument uz simfonijski orkestar ipak je relativno rijetka. I evo je u Koncertu njemačkog skladatelja Bernda Aloisa Zimmermanna. Njegovih će se nadahnuća bajkama možda prisjetiti davni posjetitelji Muzičkog biennala Zagreb u predstavi Schuu i leteća princeza. U Koncertu za trubu će se čuti odjeci sjevernoameričke tradicije. U globalizmu i mješavinama svake vrste tu je i obogaćivanje simfonijskog orkestra i zvukovima električne gitare i električnim orguljama, natruhe Bachova koralnog preludija. Uglavnom, vreća puna šarenih igračaka, zajedno s Nobody Knows the Trouble I see ili My Funny Valentine. Famozni trubač Hakan Hadenberger samo se poput mađioničara poigravao s tim dobro sročenim Zimmmermannovim doskočicama. U vedroj skladbi s isto takvim zadovoljstvom ga je, čini se, slijedio i orkestar na stanoviti improvizatorski način.
  
  Drugi dio koncertne večeri bio je posvećen Devetoj simfoniji Dmitrija Šostakoviča. Kao u iskrivljenom zrcalu u opusu od petnaest simfonija, karakteristično duhovita i ironična. Dobro se složila sa stavkom Mefisto se smije iz simfonijskih meditacija Josipa Mandića. Deveta simfonija smatrala se melemom nakon dvije prethodne Šostakovičeve simfonijske gromade. Orkestar i dirigent Clemens Schuldt nastojali su joj podati lakoću i to im je uspjelo u velikoj mjeri, uz mnoge istaknute solističke istupe iz orkestra.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 31. svibnja 2015.

Piše: