Rođen u Tallinnu, u Estoniji, odrastao i školovan u Sjedinjenim Državama, dirigent međunarodne reputacije i karijere Kristjan Järvi (1972) od 2012. glavni je dirigent njemačkog Mitteldeutscher Rundfunk (MDR) Leipzig Sinfonieorchester (Simfonijskog orkestra Radija Srednje Njemačke) s kojim, između ostaloga, iskušava svoje zamisli o proširivanju polja klasične glazbe. Premda, dakako, nije prvi koji se toga dosjetio, dosljedno nastoji pokazati kako klasična glazba nije niknula ni iz čega, kao i to da su njeni utjecaji vidljivi i izvan područja koje se strogo smatra klasikom te da, budući da je riječ o glazbi, beskrajnom prostoru slobode, ne treba biti ograničen međama i klasifikacijama koje su tu ponajprije zato da bismo se mogli sporazumijevati riječima. Za uživanje i komuniciranje s glazbom samom, potreban je samo osjećaj.
Prvi korak njegova aktualnoga projekta jednostavno nazvanoga The Kristjan Järvi Sound Project okrenut je glazbi Balkana, kojom su se nemalo, još onomad, nadahnjivali klasičari poput Wolfganga Amadeusa Mozarta, Franza Liszta, Georgea Enescua, Gustava Mahlera, Franza Schuberta, Johannesa Brahmsa, Antonina Dvořáka, Leoša Janačeka, Zoltána Kodályja, Béle Bartóka, Gyorgyja Ligetija...
Sklon preplitanju klasične glazbe s drugim glazbenim vrstama te izvedbama djela skladatelja klasične glazbe 20. i 21. stoljeća, Järvi se za glazbu Balkana zainteresirao nazočivši, ni manje ni više, nego koncertu Orkestra za vjenčanja i sprovode pod vodstvom Gorana Bregovića. Mada bi se možda moglo očekivati da će snage udružiti s Bregom, Järvi je pronašao drugu trojicu ključnih suradnika iz područja koje u nas često zovemo regijom – makedonskog gitarista Vlatka Stefanovskog (1957), američkog ex-YU gitarista Miroslava Tadića (1959) i bugarskog kavalista Theodosiija Spasova (1961) – koji su se uključili kao izvođači, što će priči dati specifičan okus i kao aranžeri većine skladbi zabilježenih na koncertu u lajpciškoj dvorani Gewandhaus, na CD-u nazvanom Balkan Fever, objavljenom u nakladi francuskog diskografa Naive.
Balkan Fever otvara poletna, moćna dvanaestominutna orkestralna Rumunjska rapsodija u A-duru, op. 11/1 Georgea Enescua koja na svoj način određuje opći ton silovitih i vibrantnih, no precizno kontroliranih izljeva strasti balkanske duše, vođenih razumijevajućom, no strogom i hladnom rukom discipliniranog sjevernjaka. Takvim smještajem u svijet simfonijskog orkestra zorno je pokazano gdje je dominanta, tko je domaćin a tko gost, kao i to da, premda jest riječ o fuziji i prelaženju granica, nije riječ o onome što pod nazivom crossover nosi pejorativne konotacije te da je pojam world musica, glazbe svijeta, ukotvljen u okvire klasičnog pristupa u kojem nema mjesta improvizaciji i donošenju odluka na licu mjesta.
Iako će daljnji tijek događaja unekoliko demantirati takvu postavku, osobito u dionicama u kojima je glavna riječ prepuštena Tadiću, Stefanovskom i Spasovom – primjerice u petipolminutnoj inačici Kalajdžiskog ora, nadnaslovljenog Trio Improvisation – dojam uglađenosti, umivenosti, ispoliranosti, nadzora odozgo, neprepuštanja slučaju, prevladat će nad ponekim možebitnim iskorakom trenutačnog zanosa i nadahnuća što, čini se, djelomično oduzima na planu izražajnosti u sferama mekše, meditativne emocionalnosti.
Kombinacija prevladavajuće orkestralnog, katkad bombastičnog zvuka, prevladavajuće gitarističko-kavalskog ili uravnoteženog sljubljivanja jednog s drugim – osobito skladnog međusobnog dopunjavanja u Iovki Komarovki te u Yunusu Emreu, što delikatno izmjenjuju čvrstu odrješitost s melankoličnom krhkošću – u dvanaest skladbi na ugodan način donosi za svakoga ponešto, a u kojoj će inačici tko pronaći ponajviše za svoje srce i dušu, hoće li više ustreptati uz spomenutu Rumunjsku rapsodiju, uz zemlji bliže Kalajdžisko oro popraćeno svojevrsnim scat-pjevanjem, uz isprva tajanstvenu, stani-kreni neodlučnu, potom poput potočića žuboravu i ptića lepršavu mješavinu tradicionalnih makedonskih kola i ora nazvanu Koljo, ili uz koračnički, borbeno-poticajan Ciganski / Romski ples (Gipsy Dance) koji kulminacijski ujedinjuje goste soliste i blistav, filigranski podmazan, besprijekorno uigran simfonijski glazbeni stroj – ovisi, dakako, o osobnim preferencama.
© Janko Heidl, KLASIKA.hr, 6. lipnja 2015.
