Na putu do željenog statusa

Crveni ciklus Zagrebačke filharmonije: Otvaranje sezone, dir. Ivan Repušić, solist: Alexander Rudin, violončelo, KD Vatroslav Lisinski, 25. rujna 2015.

• 
  
  Nova sezona Zagrebačke filharmonije počela je na standardan i siguran način. Na programu je bilo kraće djelo, koncert i simfonija. Međutim, u toj se provjerenoj šabloni našlo i dovoljno prostora za hvalevrijedne izlete. Za duše sklone ponavljanju slušanja uvijek istih koncerata ili simfonija bio je tu i jedini Dvořákov Koncert za violončelo u b molu, op. 104 i isto tako jedina Simfonija Césara Francka, popularno djelo s kojim se jedna generacija otprije kojega desetljeća navukla na ljubav prema klasičnoj muzici. Dirigent Ivan Repušić na stalnom radu u Njemačkoj uvijek je dobrodošao gost. U nemiloj poplavi glazbenika sa svih strana svijeta, na vrijeme je Repušić, uskoro generalni muzički direktor u Hannoveru, razvio zavidnu karijeru na većem tržištu. Njegova prvotna mladalačka zanesenost i razmahanost geste je u svijetu discipline donijela i malo strogosti. U slučaju filharmonijskog koncerta čak i nit previše.
  
  Umjesto uvertire, odnosno kraćega djela na početku se pojavila jedna praizvedba. Riječ je o Kepleru-452b Sanje Drakulić koje je nadahnuto svježim otkrićem planete za polovinu veće, ali i po mnogim parametrima slične Zemlji. Planeta iz druge galaksije zvane Labud nazvana je po Kepleru, znanstveniku koji se bavio kretanjem planeta i prije puno stoljeća otkrio zakonitosti njihova kretanja. Za one imalo zainteresirane za pogled u nebo to je otkriće vrlo intrigantno pa je Sanja Drakulić u vrlo kratkom roku Kepleru-452b posvetila skladbu za veliki simfonijski orkestar. S mjerom, kratko i sažeto, ali i impresivno poput kakve lavine sažela je u sastav simfonijskog orkestra svoje dojmove. U napučenom orkestru struktura se množila poput nastanka nove zvijezde. No Kepler nam je eto, lijep kao i Zemljica prema kojoj smo nemilosrdni, udaljen tek oko 1400 svjetlosnih godina. Kakva sitnica! Sadržaj programa prvog koncerta Zagrebačke filharmonije u ovoj sezoni je bio zasićen. Tome je u drugom dijelu večeri pridonijela i pažljiva izvedba Franckove Simfonije u d-molu.
  
  Gledajući u cjelini, članovi Filharmonije ulažu maksimalan trud. On se na kraju isplati. Trebale su godine da se pomalo osviješteni glazbenici ne zavale ležerno u svoje stolce. O tome može posvjedočiti starija publika. Malo-pomalo Filharmonija stječe staro povjerenje čak i mlađih slušatelja na putu je do željenog nekadašnjeg statusa. Samo da je nadležni dirigent Dmitrij Kitajenko malo češće prisutan, a da ne vodi, recimo tako, orkestar telefonski zahvaljujući svome isto tako pomalo bivšem ugledu.
  
  Ruski violončelist Alexander Rudin još je krajem sedamdesetih godina bio primijećen na natjecanju u Leipzigu, potom u Firenzi, a i na prestižnom natjecanju Čajkovski. Karijera mu se, za toliko nagrađivanog mladog umjetnika, razvijala svim očekivanim putevima. Međutim, Rudin je pametno već tada osjetio da je vrijeme neupitnih zvijezda poput primjerice Rostropoviča na zalazu. Iz nevelike literature za violončelo solo i orkestar Rudin se posvetio čitanju Dvořákova Koncerta bez ikakve želje da se producira na svom skupocjenom glazbalu. Rudin za produciranje umijeća sviranja ima baš sve argumente. No s puno pameti i senzibiliteta odlučio je ipak ponovno pomno pročitati i istaknuti sadržajnost Dvořákova djela te tako osigurati argumente zbog kojih je toliko omiljen, a da pritom nije zapao u sebeljubivost. Rudin je pokazao nenametljiv i nadasve sadržajan pristup kakav se u show off programima Dvořákova Koncerta zaista rijetko čuje. Pritom je u stanju držati veliku simfonizirajuću formu pod kontrolom s prelijepim, njegovanim tonom, elegantno i naizgled povučeno. Prvorazrednog solista Filharmonija je slijedila vrlo razumno i osjetljivo, u čemu zasluga zacijelo pripada pravoj naravi senzibiliteta dirigenta Repušića. Općenito, još malo bolje ugođenosti na koncertnoj večeri zacijelo ne bi bilo na odmet.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 5. listopada 2015.

Piše: