Snažan iskaz emocija

CD: Jazz and Beyond, Ratko Vojtek, Aquarius Records, 2015.

  • CD: Jazz and Beyond, Ratko Vojtek, Aquarius Records, 2015.Virtuoz bas-klarineta, u tom svojstvu dugogodišnji član Zagrebačke filharmonije, multi-instrumentalist Ratko Vojtek, rođen 1956. u Bjelovaru, školovan između ostaloga i na Konzervatoriju Sweelinck u Amsterdamu, gdje je diplomirao bas-klarinet kod slavnog virtuoza Hattyja Sparnaaya, rado i srčano se igra i drugim glazbenim vrstama, ponajprije jazzom, pronalazeći ili bolje rečeno iznova upozoravajući na sličnosti i srodnosti ta dva teorijski razdvojena idioma koji se počesto razlikuju samo formalnom činjenicom autorove načelne pripadnosti klasici, jazzu ili drugom.

    Na svom najnovijem nosaču zvuka, odsviranom posve samostalno, a nazvanom Jazz and Beyond, Vojtek u skladnoj progresiji niže skladbe (ne samo) jazzista Abdullaha Ibrahima, Milivoja Körblera, Stanleyja Clarkea, Carle Bley, Paula Desmonda, Chicka Coreae te klasičnih i modernih klasičara tj. predstavnika ozbiljne glazbe, Georga F. Händela i Berislava Šipuša – koje možda čine kostur, odnosno težište cjeline – uvrstivši i dvije vlastite skladbe.

    Podnaslovljeno Solo piano i pod-podnaslovljeno (also solo bassclarinet and solo djembe), Vojtekovo putovanje kroz jazz i dalje, ali i bliže, otpočinje Ibrahimovom Mountains poput uhu ugodna, vedro-sjetnoga, poletno-meditativnoga pijanističkog albuma pomalo tvrdo-ukočenoga pristupa, da bi već u sljedećoj skladbi, Körblerovom Spotlightu, melodioznost povremeno zarezao avangardnijim potezima, najvjerojatnije i posljedicom Körblerova svojedobna znatnoga angažmana kao skladatelja za djela Studentskog eksperimentalnog kazališta. Na pravim je kutovima interpretirano i razmjerno dinamično Clarkeovo mirno poslijepodne, Quiet Afternoon, kao i nešto elegičnija Ida Lupino Carle Bley.

    Improvizacijama prošarana Händelova Passacaglia očito nas vraća u doba strože strukturiranih formi, da bi devetominutna Desmondova Take Five na svojevrsnoj podlozi razlomljenog boogie-jazza radoznalo i emotivno lutala u orijentalno, apstraktno i onostrano – snimljeno, ako dobro shvatismo obavijest u zagradi, po vijesti o smrti Davea Brubecka – uz potporu metalnih udaraljki, harmonike i tankih puhačkih glazbala, te još snažnije naznačuje kasnije otiskivanje u eksperimentalno.

    U izvedbi za električnim klavirom/orguljama te bacanjima u slobodnu formu, Coreaina Dječja pjesma br. 4 (Children's Song No. 4) ne doima se odveć dječjom, osim ako je riječ o kakvoj snomorici. U vlastitoj Voodoo, ponovno za akustičnim klavirom, razigrano svija i lomi temeljnu blues-jazz vožnju, zalazeći donekle i u folklorna izvorišta, da bi najdalje u eksperimentu, glazbi koja to i nije, ili jest zato što je svaki zvuk glazba, otišao u izvedbi četrnaestominutne Dick Tracy and the Mystery of a Love Song našeg suvremenog klasičara, aktualnog ministra kulture RH Berislava Šipuša, gdje se prvi put laća glazbala kojim suvereno vlada, bas-klarineta, te uz malu pomoć udaraljki iznosi glazbeno-teatarsku performansu koja, gotovo agresivno, posve okupira pozornost.     

    Završna, pak, skladba, Vojtekov osmominutni One Man Plays the Drum (dedicated to Miles Davis) izvedena je na udaraljci djembe, a posve se prikladnim čini da ona ne završava i ne zaključuje priču, nego je preoblikuje i usmjerava u druge, srodne vode, možda prema sljedećem albumu, sljedećem konceptu. Ili konačnom, uzmemo li da je polazište Davisova izjava o tome da će glazba završiti onako kako je i počela, uz jednog čovjeka koji svira bubanj.  

    Negdje između histeričnog i smirenog, lirskog i dramatičnog, ugodnog  i neugodnog, Jazz and Beyond nije CD za usputno slušanje, a kakav god odnos prema njemu stvorili, odnosno svidio nam se njegov izraz ili ne, neosporno jest da je posrijedi djelo čiji autor ima što ponuditi i koji nije precijenio svoje snage i mogućnosti. Eventualna sviračka ograničenja za tipkovnicom klavira Vojteku nisu prepreka da snažno iskaže emociju, a solistički koncept nedvoumno se doima dostatnim i ne zaziva pomoć dodatnih glazbenika i glazbala. 

    © Janko Heidl, KLASIKA.hr, 22. listopada 2015.