Uspjeh uz dašak trilera

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Sicilijanske večernje, dir. Nikša Bareza, red. Janusz Kica

  • Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Sicilijanske večernje, dir. Nikša Bareza, red. Janusz Kica

    Ponekad su zaokreti neočekivani, oštri i krajnje potrebni, a znaju se dogoditi u trenucima kada ih se najmanje očekuje. Zaokret koji je Opera HNK-a u Zagrebu napravila prvom premijerom sezone 2015./2016. donio joj je dugo očekivani veliki operni uspjeh, umjetničko postignuće na svim razinama i možda, novi optimizam. Indicije za uspješnost nove operne premijere u zagrebačkom HNK-u možda su postojale, u prvom redu ako poznajemo senzibilitet dirigenta Nikše Bareze, koji ima poseban uvid u neka djela koja nam često na prvu ne govore puno, za koja nam treba jako dobar tumač. Čini se da se rizik postavljanja upravo takvog djela na repertoar HNK-a – isplatio.

    Ako se prisjetimo samo u posljednjih nekoliko sezona Parsifala i Lohengrina Richarda Wagnera u Zagrebu ili Boitova Mefistofelea u Splitu ili, ako se vratimo unatrag pa pogledamo njegove velike uspjehe na našim opernim i festivalskim pozornicama, ne s Erom, ne s Traviatom, nego s manje poznatim, manje pitkim ili nerepertoarnim naslovima, poput Nerona, Orfeja, Simona Boccanegre – onda se moramo složiti da je uspjeh ovih predstava koje mnogi do danas pamte, dobrim dijelom zasluga Nikše Bareze i njegova čitanja, kao i njegove ustrajnosti da ansamble dovede do razine uvjerenosti u glazbu koja kao da je postala njihov organski nastavak.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Sicilijanske večernje, dir. Nikša Bareza, red. Janusz Kica
    To se dogodilo i s premijerom opere Sicilijanske večernje (Les vêpres siciliennes) Giuseppea Verdija, u petak 24. listopada u HNK-u u Zagrebu. Uvjerenost u glazbu, potpuna unesenost i krajnja koncentriranost svih izvođača u jako dugom luku tog neobičnog, tamnog, pomalo ekscentričnog te stilski i tehnički vrlo raznolikog djela, koje je Verdi skladao za Pariz 1855., želeći odgovoriti izazovu francuske grand opere.

    Veliki luk od pet činova, iscrpljujuće teške uloge glavnih likova koje samim trajanjem izlaze iz gabarita normalnih glasovnih datosti, od tri ili četiri čina koncentriranog pjevanja, kao što je to inače u Verdijevim operama – ovdje sve to traje još oko sat vremena duže. Zatim velike ansambl scene, koje dolaze kao dobrodošli akcenti u nizu svih konvencionalnih, često neobično elaboriranih i danas nam se čini nepotrebnih svih mogućih kombinacija, tenor-bariton, tenor-sopran, sopran-bas, pa onda u tercetima, kvartetima i drugim kombinacijama. Inače koncentriran i sažet Verdijev jezik, u kojemu kada govorimo o njegovim talijanskim operama, nikada nema ni takta viška, ovdje je rastegnutiji i prilagođen francuskom puno formalnijem ukusu i konvencijama. Međutim, u izvedbi koja se odigrala pred nama kao živi događaj, s puno intenziteta u izrazu, s odlično izvedenim tehničkim zahtjevima i ujednačeno uspješnim solistima, zborom i orkestrom, taj povremeni višak taktova u ovoj originalno francuskoj operi, gotovo da nismo ni osjetili.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Sicilijanske večernje, dir. Nikša Bareza, red. Janusz Kica
    Premijera je to koja je rađena skoro isključivo kućnim glazbenim snagama – u solističkoj postavi bio je samo jedan gost, slovački tenor Michal Lehotský, koji je tumačio ulogu Henrija. Premda isprva možda nismo bili uvjereni u njegovu pojavu mladog Sicilijanca, možda i zbog krajnje neuglednog kostima u kojemu smo ga gledali sve do posljednjeg čina, uskoro nas je njegov sasvim otvoren, izražajan i bez imalo sustezanja i kalkuliranja snažan pjev i pravi verdijanski herojski izraz ostavio u pozitivnom iznenađenju. S odjekom starinske pjevačke tehnike, na tragu dramskih tenora, poput Del Monaca, Lehotský zna otvoriti glas i dati svakom tonu potrebnu važnost, te donijeti verdijansku frazu i zanos. Na daskama zagrebačkog HNK-a dugo se nije čuo tako siguran i moćan tenor, koji uspijeva posebno impresionirati dramskim visinama, na koje Verdi u ovoj operi svako malo iznova vodi, konstantno iskušavajući granice tenorske snage i moći, a nešto rjeđe tražeći refleksivnost i lirske situacije.

    Adela Golac Rilović kao Hélène dodala je novu dimenziju svom glasu i repertoaru koji pjeva. Premda je uloga nešto dramskija i prije bi odgovarala težim, metalnijim i oštrijim glasovima, meko postavljen glas Adele Golac Rilović ipak je primjereno odgovorio izazovima uloge. Isprva pisana u junačkoj, ratničkoj maniri, poput Odabelle ili Abigaille, uloga Hélène se prema kraju ove duge i stilski vrludave opere, kreće u nešto lirskijem smjeru, otkrivajući ženstvenu stranu lika, posebno u ljupkom boleru iz posljednjeg čina opere. Ulogu krase i ekscentrični ukrasi u brojnim koloraturama, nagle promjene smjera i brzine fraze, koje su tipičan primjer Verdijevog stvaranja uzbudljive glazbe, glazbenog adrenalina, koji je u 19. stoljeću mase bacao u zanos. Velik raspon uloge, golema snaga glasa i koncentracija od početka do kraja predstave, izuzetna pjevačka kondicija koju imaju samo zreli pjevači s puno iskustva, sve to pokazala je Adela Golac Rilović u ovoj ulozi.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Sicilijanske večernje, dir. Nikša Bareza, red. Janusz Kica
    Posebno iznenađenje bio je bariton Ljubomir Puškarić. Možda iznenađenje zvuči pretjerano, jer smo od ovog još uvijek mladog baritona naviknuli slušati uspjele izvedbe. Ali s ulogom Guya de Montforta, nesmiljenog guvernera Sicilije, koji otkriva da je jedan od sicilijanskih pobunjenika njegov sin, Ljubomir Puškarić učinio je ogroman korak naprijed od likova Onjegina, Zrinjskog, Mlinara Sime, ne samo u snazi i zrelosti glasa, nego u prvom redu snazi i neposrednosti izraza, zrelosti i uvjerljivosti glume. Posebno u ariji i duetu s Henrijem, u kojemu mu govori da je on njegov otac, iz 3. čina, Puškarić je pokazao raskošan baritonski glas i cijeli dijapazon izraza, osjećaja, tu privlačnu stranu likova Verdijevih baritona, koji ispod grube površine otkrivaju duboku emocionalnosti i ljudskost.

    Lucijano Batinić s toplim emocijama i lijepim glasom tumačio je ulogu sicilijanskog doktora Jeana Procide, onoga kojemu je kao i Zacchariji u Nabuccu, dano izražavanje domoljubnih osjećaja. Posebno iščekivana, kao i uvijek u ovoj operi, je arija Procide, Et toi, Palerme (poznatija u talijanskoj verziji O tu Palermo). Nježno obraćanje rodnom gradu nastavilo se u Batinićevoj interpretaciji još dojmljivijom, britko i strastveno otpjevanom cabalettom. Od ostalih uloga i pjevački i scenski jako se perspektivnim pokazao mladi tenor Božidar Lovrić u ulozi Danielija. Svi ostali solisti u manjim ulogama, Željka Martić (Ninetta), Ozren Bilušić (De Béthune), Davor Radić (Robert), Ivica Trubić (Grof Vaudemont), Tvrtko Stipić (Manfroid), Nikša Radovanović (Thibault), pokazali su se kao uigran, pjevački i glumački dobro uvježban sastavni dio odlične glazbeno-scenske cjeline.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Sicilijanske večernje, dir. Nikša Bareza, red. Janusz Kica
    Pridružuje se tome i Zbor Opere, koji je u nekoliko navrata zabljesnuo sjajnim spojem glazbenog i scenskog izraza. Velik dio zasluge sasvim sigurno idu zborovođi Nini Cossetto, ali i samim pjevačima Zbora, koji su punim i jedrim glasovima i angažiranom glumom ostvarili važan dio predstave. Scene u kojima se dijele na sekcije, vojnike, silovane Sicilijanke, pobunjene Sicilijance itd., do onih u kojima svi zajedno tvore tektonsku snagu verdijanskih zborova, bili su doista dojmljivi. Orkestar je uz toliko događanja na sceni bilo teško zasebno percipirati, ali nije bilo ni potrebe za tim, jer je bez teškoća osiguravao snažnu i neprobojnu podlogu glasovima kao i brz i dinamičan glazbeni tijek opere. Osim što je bio vrlo uigran, harmoničan, čuli smo i lijepa i dotjerana sola, posebno čujna u baletima, a slavna uvertira odsvirana je na najvišoj koncertnoj razini, s velikom energijom.

    Režiju koja prati trend izmještanja predstave iz originalnog vremena i prostora, i želi uvesti u psihološke izvore paradigmatskih ljudskih postupaka prikazanih u vjekovnim remek-djelima, kakvima su se pokazale gotovo sve Verdijeve opere, potpisuje Janusz Kica, redatelj međunarodne karijere, koji broji i niz poglavito dramskih predstava na hrvatskim pozornicama. Ovdje nas vodi kroz događaje smještene unutar sistema diktature, u kojemu potlačeni ipak uspijevaju doći do strašne osvete, u gotovo zvjerskom ekspresivnom kriku zbora na kraju predstave, na rubu pozornice, koji kao da prelazi granicu prema publici, s krupnim planom jarko osvijetljenih izražajnih lica. Poigravanje planovima, približavanje i udaljavanje scene, kao kadriranje na pozornici, pomicanje zidova naprijed-nazad, jednostavne ali vrlo funkcionalne scenografije Marka Japelja, davalo je dinamičan tijek vrlo dugoj operi, odabirući što će nam se nametnuti sasvim izbliza, a što prigušiti i udaljiti iz centra. Vještom igranju same scenografije pridružilo se i razumijevanje režije interpreta na sceni, očito rezultat napornog rada, koji su došli do razine kada režija postaje prirodan produžetak glazbenog dijela opere.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Sicilijanske večernje, dir. Nikša Bareza, red. Janusz Kica
    Kostimi Doris Kristić bogati su i izražajni, manje kod solista, a više se uložilo u kostime zbora koji su razigravali i davali boje asketskoj scenografiji. U tome je također pozitivnu ulogu imalo i jasno osvjetljenje Aljaža Zaletela. Scenski pokret i koreografiju potpisuje Leonard Jakovina. Posebno dojmljiv bio je scenski pokret zbora, koji je razigrao velike tutti scene, otmicu Sicilijanki, koja se kao motiv pojavljuje u nekoliko navrata, kada francuski vojnici u grotesknom plesu vuku u grimizne haljine odjevene mladenke poput beživotnih lutaka, ili u sjajnoj tarantelli u prvom činu opere, kada je pokret plesa postignut samo jednostavnim poskakivanjem i podizanjem ramena, poput marioneta na koncima. Kao francuski element grand opere posebno je zanimljiv bio balet u kojima se uz pomoć petero plesača vraćamo u djetinjstvo i mladost glavnih likova. U odličnoj izvedbi samog Leonarda Jakovine, te Atine Tanović, Georgea Stanciua, Kornela Palinka, te mladih plesača Roka Farkaša i Nike Kiša, nismo tu baletnu glazbu osjećali kao višak koji se u današnjim izvedbama najčešće izbacuje, nego kao prilično zabavan odušak od napetog sukoba u operi.

    Odličnom dojmu prve samostalne operne premijere u sezoni 2015./2016. HNK u Zagrebu treba pridodati i da smo u dobro opremljenoj programskoj knjižici pronašli i prijevod libreta na hrvatski. Međutim, tom odličnom dojmu prve premijere treba pridodati još nešto. Zamućuje ga jedna donekle opskurna glasina, koja predstavi daje dozu kontroverze i pod sve elemente predstave podvlači znak upitnika. Radi se o glasini o plagiranju režije Christopha Loya koji je istu operu postavio u Nizozemskoj operi u Amsterdamu 2010. godine. Moda, model, ili kopiranje? Sličnosti u motivima u režiji, idejama, kostimima, od nekih detalja pa do generalnog ambijentiranja u doba 1940-ih, između zagrebačke i amsterdamske predstave možda i postoje, ali teško je sa sigurnošću govoriti radi li se o namjeri ili naprosto o slučajnosti, o sličnosti koju danas imaju brojne predstave, koje imaju istu socio-kulturološku pozadinu. Pitanje je međutim postavljeno, i možda na njega treba odgovoriti. Svakako doza kontroverze i dašak trilera u kazalištu očito nisu samo stvar povijesti. Nadamo se, međutim, da će ova odlična predstava iz razloga zbog kojih je izazvala istinsko oduševljenje kod premijerne publike, isto oduševljenje izazvati i u narednim terminima. Prilika da se Sicilijanske večernje pogledaju u svojoj francuskoj verziji nije česta ni na svjetskim opernim pozornicama, zato treba iskoristiti ovu i svakako upoznati ovu Verdijevu operu u izvedbi koja uspijeva otkriti njezine kvalitete.

    © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 27. listopada 2015.

Piše:

Zrinka
Matić

kritike

najavljujemo...