Skica za portret

Autorski koncert: Silvio Foretić, Cantus Ansambl, dir. Berislav Šipuš, Ivan Josip Skender, solisti: Srebrenka Poljak, klavir, Martina Gojčeta Silić, mezzosopran, Hrvatski glazbeni zavod, 26. listopada 2015.

• 
  
  Melusine, komorna tonska pjesma za 9 instrumenata i pjevajućeg dirigenta, otvorila je autorsku večer Silvija Foretića u izvedbi Cantus Ansambla pod vodstvom Berislava Šipuša, marnog voditelja svega što se može smisliti u ozbiljnoglazbenom svijetu – od Filharmonije do Cantus Ansambla koji je utemeljio kao promociju glazbe 20. i još uvijek svježega 21. stoljeća. Dvorana Hrvatskog glazbenog zavoda bila je ugodno popunjena poznavateljima Foretićeva opusa i znatiželjnim mladim ljudima. U domovini nam i svijetu koji nije nimalo šaljiv, Foretić nudi osmijeh pomiješan sa stanovitom sjetom. Svi su se ljekovito smijali na Melusine. Osobito kada se dirigent i voditelj Šipuš odao maniri priučenih šlagerskih pjevača kao u navodno popularnim i gledanim televizijskim emisijama koje sumnjivo odgovorno nameću svijet zabave sa svime u stilu – neka pjeva koga je volja i kako može i umije. Uostalom, i iscrpna programska knjižica navodi Foretićev citat: „Borim se za neke svoje ideale, za glazbu koja bi se ljudima a i meni svidjela, koja bi im nešto značila, koja bi ih navela da o nečemu razmisle.“ Možda su i razmislili koliko se značenja krije iza varijante kabareta. U svemu je Foretićev smisao za scenu nezaobilazan, a i desetljetni otpor ponekad napornim skladateljskim školama koje su se pokušale nametnuti kao uzor ispravnosti.
  
  Mlada generacija ne može dovoljno poznavati opus Silvija Foretića, pa je presjek dobrodošao. No unatoč desetljetnom izbivanju u ulozi gastarbajtera, Muzički biennale Zagreb odigrao je svoju ulogu. Tako su se sve skladbe iz ove skice za portret već mogle i čuti i vidjeti. I tada su ispunjavale autorovu namjeru da budu na prvi pogled zabavne, a tko potom razmisli, prepušteno je volji i senzibilitetu prisutnih. Slijedila je Sonate nostalgique za jednog pijanista na dva glasovira u izvedbi autora. Sonata je svojedobno bila senzacija, a sada priziva svoj naziv Nostalgična. Pretvorbe citata iz nezaobilazne klavirske literature postaju neodoljivima. Foretić je rođen u Splitu, studirao u Zagrebu, ali je je većinu svog stvaralačkog, kao i pedagoškog vijeka, proveo u Njemačkoj. Povratak kući je zacijelo bila dobra prilika u nizu autorskih koncerta koje priređuje Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus. Osvježenje je to za vjerne posjetitelje koncerata koji ne priznaju samo vječno ponavljanje istih simfonija i istih solističkih koncerata ili pretencioznu rihmovsku muzičku gimnastiku.
  
  Nostalgična sonata s pretvorbom citata dovela je i do Monotonije za gudački nonet u kojoj klavir također ima važnu i neizbježno ravnodušno monotonu ulogu ometanja te je djelo zvučna slika svoga naslova. Ciljano je da zavapimo „Ajme nama, prestanite već jednom.“ I onda se na već izmučeni Straussov valcer Na lijepom plavom Dunavu odgovara skladbom Na lijepoj smeđoj Rajni (Am schönen braunen Rhein) naručenom za obljetnicu velike korporacije, jedne od onih koje ustrajno gnjave cijeli globus. Ali i za svečanosti uvijek ima vječni zločesti dječak, a korporacija to može glatko podnijeti i k tome obraniti i podignuti svoj liberalni ugled. Cantus Ansambl predvodio je Ivan Josip Skender kao i za završni Valse macabre za glas i salonski orkestar. U Foretićevoj verziji, kao iz kakve velike operne sapunice, valcer se javlja u sto varijanti sve do vrtoglavice. Cantus Ansambl izveo ga je s puno strasti i pomaknutih obrisa. Crni tekst općeg zagađenja – koji u maniri govorenog pjeva i iz početka s gas-maskom zvučno i smisleno donosi nepogrešiva i izražajna Martina Gojčeta Silić – u stvarnosti gledamo svakodnevno.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 2. studenoga 2015.
  

Piše: