Radost muziciranja

Svečani koncert prigodom 60. godišnjice stalnog rada Društvenog orkestra Hrvatskog glazbenog zavoda, dir. Zoran Juranić, Hrvatski glazbeni zavod, 16. studenoga 2015.

• 
  
  Svečanim koncertom pod ravnanjem maestra Zorana Juranića Društveni orkestar Hrvatskog glazbenog zavoda obilježio je šezdesetu godišnjicu stalnog rada. Povijest tog jedinstvenog amaterskog sastava, jedinog te vrste u Hrvatskoj, seže mnogo dalje u prošlost – do 1827. godine. Dakle prije 188 godina se u Zagrebu okupila skupina glazbenih amatera i oformila orkestralnu jezgru oko koje se razgorila raznovrsna i vrlo važna aktivnost zagrebačkog Musikvereina, danas Hrvatskog glazbenog zavoda. Ta je ustanova bila u prvom stoljeću djelovanja najvažniji zamašnjak glazbenog života u Zagrebu, počevši od Društvenog orkestra i njegovih koncerata, preko Muzičke škole do oduševljene građanske publike.
  
  Prvi dirigent Društvenog orkestra bio je Juraj Karlo Wisner von Morgenstern, svestrano obrazovan glazbenik, pedagog i skladatelj, jedan od osnivača Musikvereina, učitelj Vatroslava Lisinskog i ravnatelj novoosnovane muzičke škole. Orkestrom su ravnali još Vatroslav Lisinski i Ivan Zajc, a nakon niza prekida i ponovnih osnivanja u razdoblju između dva svjetska rata dirigenti su bili Vjekoslav Rosenberg Ružić, Fran Lhotka, Boris Papandopulo i Rudolf Matz. Nakon dužeg prekida (od 1937. do 1954.) Društveni orkestar ponovno je zaživio 1955. i njegova aktivnost traje neprekidno do danas, kada se i slavi ovaj vrijedni jubilej.
  
  Nakon trogodišnjeg razdoblja na čelu s dirigentom Mladenom Jaguštom, vodstvo je 1957. preuzeo maestro Igor Gjadrov, obilježivši gotovo polustoljetnu epohu Orkestra svojim znanjem, entuzijazmom i visokim kriterijima izbora i pripreme programa. Godine 2005. naslijedio ga je Marcel Bačić, a od sezone 2009/10. Orkestar je ponovno živnuo pod vodstvom dirigenta i skladatelja Zorana Juranića. On je i napravio izbor programa za ovaj svečani koncert kojim je odana počast tradiciji tog jedinstvenog amaterskog orkestra, temeljenog na gudačima.
  
  Prema njihovim, ipak tehnički donekle ograničenim mogućnostima, bira se ne odveć zahtjevan, ali svakako kvalitetan i poticajan program koji oni mogu bez većih problema prezentirati i uživati u izvedbi. To su poneki umirovljeni profesionalni glazbenici, ali većim dijelom ljubitelji glazbe različitih struka poput liječnika, pravnika, profesora stranih jezika, inženjera molekularne biologije, muzikologa, politologa, inženjera građevine, geologa, magistra fizike, povjesničara umjetnosti, inženjera agronomije i sl. Povremeno, prema potrebama programa, Orkestar se dopunjuje najčešće mladim glazbenicima ili studentima Muzičke akademije što je i ovom prigodom bio slučaj sa solistima (čembalo i sopran) i duhačima iz razreda mentora izv. prof. Žarka Perišića i doc. Marija Šinceka.
  
  Treći Brandenburški koncert , BWV 1048 Johanna Sebastiana Bacha pisan samo za gudače i čembalo (Franjo Bilić), bio je znakovit uvod u program i posveta maestru Igoru Gjadrovu, koji je upravo Bachova djela često izvodio sa tim orkestrom. Kako Društveni orkestar kontinuirano provodi kulturološku misiju oživljavanja zaboravljene glazbene baštine pohranjene u knjižnici HGZ-a, posebice iz fundusa neprocjenjive zbirke Udina-Algarotti, tu se posegnulo za arijom Frena, mio bene Julija Bajamontija koju je lijepo otpjevala mlada sopranistica Antonija Dunjko.
  
  Čuli smo i popularnu idilu Večer Vatroslava Lisinskog, jednu od omiljenih i često izvođenih skladbi na koncertima u Zagrebu i na gostovanjima, koja je sačuvana i na gramofonskoj ploči Orkestra. A za kraj tog lijepog i osmišljenog programa izabrana je Simfonija u D-duru br. 104, „Londonska“ Josepha Haydna, kao obol stalnom njegovanju repertoara iz tog razdoblja, epohe koja je skladbama Haydna i Mozarta do savršenstva dovela radost muziciranja – vrlinu na kojoj se temelji i entuzijazam članova Društvenog orkestra HGZ-a. A da tu radost i entuzijazam prepoznaje i cijeni vjerna publika pokazalo se i velikim odazivom i pljeskom gotovo pune velike dvorane Hrvatskog glazbenog zavoda.
  
  © Višnja Požgaj, KLASIKA.hr, 25. studenoga 2015.

Piše: