Ponajprije velikan poljskog jazza, pijanist i saksofonist Włodimierz Nahorny (1941) klasično je obrazovan glazbenik, školovan na Višoj državnoj glazbenoj školi u Sopotu (Państwowa Wyźsza Szkola Muzyczna w Sopocie), a tijekom karijere njegov je jazz svagda bio duboko uronjen u zasade klasične, odnosno ozbiljne glazbe. Utoliko je Nahorny jedan od reprezentativnih predstavnika tzv. treće struje, sinteze klasične glazbe i jazza, u svom djelovanju uvelike oslonjen na djela folklora, ponajprije onoga iz vlastite domovine, i skladatelja klasične glazbe, ponajprije sunarodnjaka Romana Maciejewskog te, dakako, Frédérica (Fryderyka) Chopina na čijem je djelu temeljio dobar dio vlastitog stvaralaštva, osobito zapaženo na albumima Nahorny – Chopin, Fantazja Polska (2000), nagrađenom Chopin Genius Loci (2010) Nahorny Sexteta, objavljenom u Chopinovoj godini i skladateljsko-aranžmanskim sudjelovanjem u baletu Fantazja Polska, premijerno izvedenom u Baltičkoj operi u Gdańsku 2003.
Zagrebački je nastup Włodimierz Nahorny Tria otvoren otprilike petnaestominutnim svečarsko-protokolarnim uvodom u kojem je poljski veleposlanik Maciej Szymański trojici zaslužnih Hrvata, među njima i Davoru Hrvoju, umjetničkom voditelju jazz projekata HDS-a, uz ostalo i predmetnog koncertnog ciklusa jazz.hr, uručio i na prsa prikvačio priznanja i medalje poljskog Ministarstva kulture za zasluge promicanja poljske kulture. Ovom prigodom samo za glasovirom, u pratnji dvojice već dvadeset godina vjernih mu suradnika, kontrabasista Mariusa Bogdanowicza (1960) i bubnjara Piotra Biskupskoga (1961), Nahorny je koncert otpočeo s Nadzieja smutnego serca / Hope, vlastitom, (polunaslovnom) skladbom posljednjeg albuma Włodimierz Nahorny Tria, Hope (2014) koji je trojac ovom prilikom i predstavio (gotovo) u cijelosti.
Tijekom otprilike sata i pol izveli su deset skladbi s potpisom Nahornoga, od posve autorskih (Heroes, I'll Remember December, Kocham O'Keefe/I Love O'Keefe...) do varijacija narodnih, baš (Kurpie) i djelomično (Jews) iz domaje da bi program bio zaokružen Chopinovom Poljskom fantazijom, sve u stilskom rasponu od coola do hard bopa, od klezmera do klasike, od bluesa do slobodnog jazza, no nikad ne ulazeći u kolosijeke, vazda se samo poigravajući sa standardnim oblicima, u njima tražeći i iz njih crpeći emociju, stanje, ugođaj, odnosno zabavljajući se vrelima mogućnosti i ponuda, uvijek okrećući vodu na svoj, bolje rečeno Nahornyjev mlin, čvrsto i prepoznatljivo temeljen na onome što zovemo klasična ili ozbiljna glazba.
Kako već rekosmo – spontan, ne programatski – opredjeljenik treće struje, Nahorny i u trećoj dobi vozi poput mladog, znatiželjnog i nesputanog, no studiozno ozbiljnog istraživača, znalca koji znanju ne robuje, nego se njime služi po volji i instinktu, radoznalca koji zna gdje je granica koju nije pristojno prijeći. Određena strogost, urednost i preciznost klasike osjete se i čuju u strukturama i oblicima skladbi, a džezistički živac i njega i njegove momke nagoni na mnoga odstupanja od predloška, no uvijek su posrijedi mala, maštovita i nadahnuta iskošenja, grananja, vrtloženja i žubori, vrlo blizu osnovi, nikad od onoga soja što bi temu preobličio do neprepoznatljivosti ili je vinuo u drugu zonu.
Bistar i jasan zvuk pod Nahornyjevim prstima nosio je i melodiju i ritam i ugođaj, a Bogdanowicz i Biskupski ležernom su lakoćom, moglo bi se reći čak donekle suzdržano i podigrano, ali nipošto rutinski ili bez strasti i radosti muziciranja, brojnim finim majstorijama podržavali svog umjetničkog čelnika i tako zaokruživali cjelinu na baš pravu mjeru. Ni previše, ni premalo, upotpunjujući sklad pitkih i melodioznih, uhu i duši ugodnih, a ipak neobičnih skladbi obilatih iznenađenjima, u kojima se prijateljski sastaju eteričnost i himničnost, pompoznost i liričnost, meditativnost i ekspresivnost, klasičarsko poštivanje notnog zapisa i džezističko iskoračivanje od istoga.
© Janko Heidl, KLASIKA.hr, 22. prosinca 2015.
