Džezisti rado vole reći kako je prvi džezist bio Johann Sebastian Bach (1685-1750). Je li riječ o tek zgodnoj i prijemčivoj doskočici ili je ta krilatica ipak čvršće utemeljena? Ako ne drugo, sa sigurnošću se može tvrditi da je Bach mnogo toga skladao spontano muzicirajući za glazbalima s tipkama te da je briljirao na orguljaškim natjecanjima u improvizaciji kakvih je u njegovo vrijeme bilo podosta, o čemu postoje zapisi. A jedna od prepoznatljivijih i istaknutijih odlika jazza upravo je poželjnost improviziranog izražavanja na licu mjesta. Kako veli hrvatski gitarist Darko Jurković Charlie (1965), jedan od potpisnika CD-a o kojem je riječ, mnoge Bachove skladbe glatko poprimaju džezistički zvuk primjenom jednostavnog postupka zamjenjivanja zapisanih baroknih ukrasa ukrasima bluesa i swinga, čime se dobija jazz fraza. U jazzu se, također, često koriste i kadence 2-5-1, kakve je i Bach rado rabio.
Na instrumentalnom albumu Jazzy Bach što ga izvođački potpisuju Jurković, koji svira električnu gitaru, i pijanist Matija Dedić (1973), nalazi se osam Bachovih skladbi, elegantno preodjenutih u džezističko ruho, što pod prstima te dvojice profinjenih virtuoza, opredjeljenih ponajprije za jazz, no posve očito i za sve ostalo što je naprosto dobra glazba, ne zvuči ni odveć džezistički, ni odveć klasičarski, nego je bešavno sljubljeno u istovremeno smiren i razigran, ljubak i otmjen, bistar i živ žubor treće struje, podjednako vjeran i baroknom izvorniku i na drugi način pustolovnim modernim stremljenjima dvadesetog stoljeća. Posrijedi, međutim, nije bezukusno kompromiserska neopredjeljenost, nego darovitim osjećajem majstorski određena prava mjera.
Na početak CD-a smješten Jesu, Joy of Man's Desiring (Radost čovjekove želje), posljednji stavak kantate Herz und Mund und Tat und Leben, BWV 147, u aranžmanu Renata Rožića – sve su ostale skladbe aranžirali Dedić ili Jurković – doista vuče na pomalo kockasti blues-swing, baš kao i sljedeća, Siciliano (2. st.) (iz Sonate za flautu i continuo u Es-duru, BWV 1031). Živahno poskočasta Osma invencija u F-duru, BWV 779 (iz 15 dvoglasnih invencija za instrumente s tipkama), oslonjena je na Jurkovićevu gitaru, a isto tako i elegično sutonska Largo (2. st.) (iz Koncerta za obou i orkestar u g-molu, BWV 1056) presječena kratkim, suzdržano upečatljivim Dedićevim solom i zaključena njegovim klavirom.
U prigušeno razigranom Allegru assai (3. st.) (iz Koncerta za violinu i orkestar u E-duru, BWV 1042) dvojcu se pridružuje violinist Goran Končar, dok pravo iznenađenje, neočekivani otklon, nastupa u duhom sličnoj, bojom tek nešto drugačijoj Sarabandi (4. st.) (iz Suite za violončelo solo br. 5 u c-molu, BWV 1011) koja počinje orijentalnim udaraljkama što ih svira Darko Grappone, koji će i pretkraj dobiti i izvesti decentno vrckavu samostalnu točku. Najdulja, desetipolminutna Air (2. st.) (iz Suite za orkestar br. 3 u D-duru, BWV 1068) nudi meditativni smiraj, još jednom s aromom profinjenog bluesa, osobito blagotvoran u nježnim Dedićevim pasažima. Završna Badinerie (7. st.) (iz Suite za orkestar br. 2 u b-molu. BWV 1067), opet uz značajan, što ne znači nametljiv, doprinos Grapponeovih udaraljki i dah orijenta, ponovno pulsira plesnim porivom dvorsko brokatnoga ozračja.
Izabravši, kako vele, popularnije Bachove skladbe koje će šira publika prepoznati, Dedić i Jurković ovim izdanjem nisu, čini se, dali iskaz, nisu ništa naumili dokazati, ponuditi novo čitanje, niti su namjerili približiti klasiku dotad nesklonome. Na srcu i duši jedino im je bilo prepustiti se ljepoti i umješnosti, ponajprije veličajnoga skladatelja, a potom i vlastitome, naprosto s užitkom uroniti u glazbena prostranstva i izvesti maestrova djela kroz prizmu vlastita senzibiliteta koji, tristotinjak godina poslije Bachova vremena, gotovo nužno mora biti drukčije formiran, no nedvoumno jest vrlo blizak njegovome. Stoga Bachovi predlošci nisu drastično preobličeni i interpretirani do neprepoznatljivosti, već im posve nalikuju, no uz male slobode u odnosu na ono što je zapisano crno na bijelom, uz one ljudske odmake što potvrđuju glazbu kao prostor slobode, a ne robovanja. Slušamo, je li, isto, samo malo drukčije.
Album je snimljen tijekom dva dana u studenom i prosincu 2014. u Studiju Bajsić HRT-a, gdje je i miksan, a za zvuk, čist, jasan, prirodan, no crticu preoštar kad se pojača glasnoća, zaslužni su tonski majstor Emir Altić, masterist Goran Martinac te Dedić i Jurković kao glazbeni producenti. Izdanje zaokružuju kratak popratni tekst Sande Vojković te duhovito likovno oblikovanje ovitka, djelo Karla Kazinotija.
© Janko Heidl , KLASIKA.hr, 20. siječnja 2016.
