„U mojim godinama, nakon života kakav sam imala, ne bi više trebalo raditi za život. Trebala bih biti na miru u svojoj kući, za svojim klavirom, sa svojim starim Beethovenom, dragim Chopinom i genijalnim Debussyjem.“ Tako, negdje na početku 21. stoljeća, u interpretaciji francuskog literata Gillesa Leroyja, snatri Nina Simone, u svakom pogledu osebujna velikanka, uzmimo, široko poimajući tu oznaku pop-glazbe, odnosno „crnačke klasične glazbe“, kako ju je sama nazivala, tvrdeći: „Ne izvodim gospel, ne izvodim folk, ne izvodim swing, ne izvodim blues, ne izvodim pop i, nadasve, ne izvodim jazz. Izmišljam crnačku klasičnu glazbu.“
Jedan od najupečatljivijih prizora odličnog britanskog dokumentarca 20.000 dana na Zemlji (20,000 Days on Earth, 2014) Iaina Forsythea i Jane Pollard onaj je u kojem se mračni blues-rokeri Nick Cave i njegov bliski suradnik Warren Ellis, prisjećajući se prisustva koncertima Nine Simone i Jerryja Leeja Lewisa, preobražavaju iz totalno kul tipova u dječački zanesene obožavatelje. Stupivši na pozornicu Nina Simone je, prepričavaju, pred okupljene stala strijeljajući ih bijesnim pogledom mržnje, a potom sjela za glasovir i priuštila im čudesnu, onostrano omamljujuću večer. Zbilo se tada ono nešto, nadglazbeno, naddogađajno. Čarolija. Bio je to vjerojatno najbolji koncert kojem su ikad prisustvovali, zaključiše Cave i Ellis puni udivljenja.
U portretnom filmu o Nicku Caveu, krasno je vidjeti tu stranu navijek donekle hladno distanciranog rokera, a nad gledateljevom se lubanjom po tko zna koji put nadvija veliki upitnik glede sindroma ovom prigodom otjelovljenog u Nine Simone: zašto i odakle u takve darovite zvijezde, gorostasne odličnice popularne glazbe, vrhunske, jedinstvene autorice i interpretatorice, takav i tolik animozitet prema publici koja je voli, cijeni, poštuje – i hrani – a posredno i prema svemu ostalome što zapravo čini njezin svijet, u kojem bismo, čini nam se, mi itekako voljeli živjeti?
Američka glazbenica Nina Simone, rođena kao Eunice Kathleen Waymon (1933-2004), objavila je 1993. autobiografiju I Put a Spell on You, a o njenu je liku i djelu napisana još pokoja valjana biografsko-kritička knjiga. Djelo Gillesa Leroya (1958) Nina Simone, roman (izvorno, 2013.; u nas 2014., u prijevodu Sanje Lovrenčić) završni je dio njegove američke trilogije, čitamo u pogovoru Irene Lukšić, urednice biblioteke Na tragu klasika zagrebačkog nakladnika Disputa i Hrvatskog filološkog društva, u kojima se bavi sudbinama Amerikanki u nekoj vrsti francuskog konteksta, čija su prva dva djela Alabama Song (2007) o Zeldi Fitzgerald, i Zola Jackson (2010) o umirovljenoj crnoputoj učiteljici za kataklizme u New Orleansu, oba objavljena u hrvatskom prijevodu u istoj biblioteci.
Nina Simone, roman promatra dio posljednjih godina života tad usamljene dive, u kojima se, iznurena duševnim (bipolarni poremećaj) i tjelesnim boljeticama, nastanjuje u veliku kuću za odmor na Azurnoj obali, nedaleko od Marseillea, u mjestu Carry-le-Rouet, gdje njezina naprasitost i hirovitost izazivaju zazor susjeda. Novopridošli član posluge, Filipinac Ricardo, praktički ne zna tko je ona, no između njih dvoje razvit će se povelika bliskost. Kroz njihove razgovore, a i drugim pripovjednim postupcima, doznajemo podosta i o prošlosti Nine Simone čiji je ključni događaj razočaranje iz mladosti kad, po svemu sudeći zbog rasne diskriminacije, nije primljena na glazbeni Institut Curtis u Philadelphiji, gdje je namjeravala studirati klasičnu glazbu s ambicijom da postane prva crnoputa klasična pijanistica. Djevojčica apsolutnog sluha klavir je počela vježbati s pet godina, a djetinjstvo i mladost bili su joj posve posvećeni željenoj budućnosti interpretiranja djela velikana ozbiljne glazbe. Pedeset godina nakon odbijanja na prijamnom ispitu, od Instituta Curtis dobila je počasnu diplomu. Utješno? Koliko-toliko.
Time, neulaskom na Curtis, njezin je život skrenuo na neželjeni kolosijek i Simone je – u Leroyjevu tumačenju – otad naprosto živjela tuđu sudbinu. Osjećala se poput pjesnika koji je, eto, pokušavši zaraditi koricu kruha, postao vrhunski autor reklama, što ga zapravo nije ni najmanje zanimalo. Postala je zvijezdom zanata koji prezire. Unatoč umjetničkim uspjesima, brojnim društvenim priznanjima i situiranosti – premda su je diskografske kuće, menadžeri, impresariji i muževi beskrupulozno pljačkali – Simone je vazda bila nezadovoljna, mrzeći pjevanje, pop glazbu i publiku koja je pored niza veličanstvenih pjesama u veličanstvenim interpretacijama najviše voljela čuti My Baby Just Cares for Me, najveći hit, ali i, držala je, jednu od najbezveznijih pjesama iz njezina repertoara.
Suosjećajno i s razumijevanjem za osobu i njezino djelo, bez jeftinog žutila, Leroy kao da knjigom nastoji odgovoriti na gore navedeno pitanje, prilazeći Simone kao žrtvi više okolnosti, ponajviše snažne segregacijske klime, ma koliko pritajene, jer taj ju je dio cjeline, kojoj nije manjkalo lijepih trenutaka i razdoblja, ponajviše, drži, obilježio. Naoko jednostavna, nedvoumno pitka pa i napeta pripovijest, vrijedan je i zanimljiv portret velike glazbenice gospela, soula, jazza, bluesa, swinga, folka, popa, prosvjednih pjesama, crnačke klasične glazbe, koja je umjesto uznositima Bachu, Beethovenu, Debussyju i Chopinu svoj golemi dar dala bezvrijednoj pop-kulturi.
© Janko Heidl, KLASIKA.hr, 4. veljače 2016.
