Sjaj obnovljena instrumenta

Umjetnička organizacija Cristoforium: Ljubomir Gašparović, fortepiano, Mala dvorana Hrvatskog glazbenog zavoda, 2. veljače 2016.

• 
  
  Kao što se običava reći – Beethovenove sonate su Novi zavjet a Bachovi preludiji i fuge Stari zavjet. Tako su nas učili. Moglo bi se reći – ne uzalud i zapravo dobro. Za svaku generaciju Beethovenove sonate su novo iskušenje, djelomično i zato što su nekako neobjašnjivo nespretne. Ne brinu o spretnosti za sviranje i o tome da legnu u ruku, kao što se voli reći, barem nikad dovoljno da mozak bude na paši, a ruke rade već naučeno. Malotko se iz niže muzičke škole nije susreo s malešnom Sonatom u g-molu i Sonatom G-duru, op. 49 Ludwiga van Beethovena. Za fortepianom Karla Schmidta bio je njegov obnovitelj Ljubomir Gašparović. Što si imao, s tim si klimao vrijedilo je u 19. stoljeću i lijepo je ponešto čuti na taj način. Ali mnogo bi se ljudi okladilo da su Sonate još teže za sportsku izvedbu, ali i s novim nijansama koje je možda uputno čitati iz teksta.
  
  Imamo puno izvedbi Ludwiga van Beethovena posljednjih mjeseci, ako već ne i godina. U novije vrijeme primjerice Vladimir Krpan pokušava tonski zabilježiti sve majstorove klavirske sonate. Na svom se svježem recitalu njegovih četiriju sonata dohvatio i Ljubomir Gašparović. On se bavi obnovom starih, djelomično očuvanih glazbala s tipkama. Strpljivo i učinkovito. Te stare i obnovljene instrumente tada i sam promovira. Ovaj put s četiri Beethovenove Sonate – u g-molu i G-duru, op. 49, u d-molu, drugom iz opusa 31 i u C-duru op. 53. Zapravo je riječ o literaturi koju jednim dijelom prođe svaki đak ili student na suvremenom klaviru. Fizički je teže, ali je draže. Nije samo zbog navike nego i zbog vizionarskog teksta koji traži obuhvatniji zvuk, kao što su i koncertne dvorane danas krupnije sve do razmjera nekog stadiona. Bez potrebe i bez veze! A najbolje je pak samo čitati tekst i ozvučiti ga u glavi. Malo tko to može, ali ipak mogu igrači staklenih perli.
  
  Četiri sonate su se mogle slušati u maloj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda na fortepianu Karla Schmidta u izvedbi Ljubomira Gašparovića. Sve po mjeri mogućeg zvučanja obnovljenog starog instrumenta. Tada se za slušatelje mijenja motrište. Drukčije je od onog što smo možda mislili da je nepromjenjivo. Fortepiano Karla Schimidta potječe iz Bratislave i građen je sredinom 19. stoljeća. Staro graditeljsko umijeće s marom je i darom ponovno sačuvano. Bar za neko vrijeme. Na obnovljenom fortepianu i Beethovenove sonate zvuče drukčije. Pitomije, moglo bi se reći, iako se neprekidno čuje da iz njih viri mala, ali neprekidna provokacija. Da je riječ o suvremenom glazbalu, izbrojao bi se u Gašparovićevoj izvedbi niz neizigranih pasaža i klimavih suzvuka, ali s mekim zvukom fortepiana to postaje manje bitnim. Grozno je pitanje slušatelja – bi li to preslušao ponovno. Osobni odgovor je – ne bih ponovno, a ljubitelji starih glazbala s tipkama i njihovih obnova neka uživaju. Za koje će ih desetljeće valjati ponovno obnoviti. Svaka čast.
  
  © Maja Stanetti, KLASIKA.hr, 21. veljače 2016.

Piše: