Za pamćenje

Ciklus Lisinski Arioso: Elina Garanča, mezzosopran, Malcolm Martineau, klavir, KD Vatroslav Lisinski, 8. veljače 2016.

• 
  
  Ono što nazivamo karizmom, moć da se publiku osvoji svojim nastupom, neovisno o tome koji je program, žanr ili koncepcija koncerta, osobina je isključivo umjetnika svjetske klase. Elina Garanča jedna je od takvih opernih diva, koja uspijeva s podjednakom snagom iznijeti operne uloge i uvjerljivo tumačiti raspon likova poput Carmen, Oktavijana, Romea, Charlotte, Santuzze, Marguerite, Léonor de Guzman i drugih, mijenjajući ih poput haljina, od danas do sutra, na raznim pozornicama svijeta, i biti jednako uspješna kada treba stati na koncertni podij i uvesti nas u svijet sasvim drugačijih osjećaja, izraza, glazbenih formi i interpretacijskih zahtjeva.
  
  Elinu Garanču, nakon što je prije nekoliko godina u Zagrebu s orkestrom održala koncert opernih arija, sada smo čuli na jednom od najljepših recitala održanih u posljednje vrijeme na hrvatskim pozornicama, u hvalevrijednom ciklusu Lisinski Arioso. Netom prije Nove godine, Elina Garanča s istim je programom, recitalom solo pjesme Brahmsa, Duparca i Rahmanjinova, debitirala u Wigmore Hallu. S istim programom, kojim dominira osjećaj intimnosti, udubljenost, prigušena paleta boja, sasvim drukčija od one operne, nakon zagrebačkog koncerta nastupila je i pred publikom bečkog Musikvereina.
  
  Prvi dio programa bio je povratak u doba romantizma, s metaforama uzburkanih ljubavnih osjećaja, osjećaja čežnje, tuge, melankolije, koji prevladavaju u četrnaest odabranih pjesama Johannesa Brahmsa. Pokazujući besprijekoran ukus, jednostavna, sjajnog glasa kojemu se ne može naći slabosti u tonu, u boji koja je puna, iznijansirana, po potrebi senzualna, po potrebi lirska ili dramatična, čija je muzikalnost nadopunjena prekrasnom scenskom pojavom, Elina Garanča bila je u izvedbi tih pjesama poput idealnog posrednika koji nas vodi do skladatelja i pjesnika, do ideje pjesme i glazbe. Teško je reći koja je pjesma bila ljepša u tom povezanom luku izvedbe; našle su se tu Sapphische Ode (Sapfička oda), otpjevana s dozom dostojanstvene elegancije, zatim nježna Mädchenlied (Djevojačka pjesma), kratka a dojmljiva Es träumte mir (Sanjao sam), pa slikovita, s dramatičnim prizorima oblaka i valova Verzagen (Uplašenost).
  
  Pijanist Malcolm Martineau, čest suradnik Eline Garanče na njezinim recitalima, inače vrlo iskusan u radu s pjevačima, među kojima su Thomas Allen, Janet Baker, Barbara Bonney i Ian Bostridge, omogućio je dimenziju bez koje solo-pjesma ne može, a to je istančana pratnja klavira, koja kao da u sebi sadržava cijeli orkestar i nijansira, podržava i nadopunjuje liniju glasa, ovdje, u izvedbi Malcolma Martineaua, vrlo profinjeno i s primjernim osjećajem za stil. Taj dugačak luk od četrnaest Brahmsovih pjesama zaredom, koje su činile cjelokupan prvi dio programa, možda se može činiti monotonim, zbog stalnog sličnog žubora uvijek umjerenih, nikad previše silovitih osjećaja, dinamika, nikad prenaglašene dramatičnosti, ali zapravo smo dobili nešto sasvim rijetko, što se na recitalima, koji najčešće teže dati nam kontrast i dinamičnost, ne postigne – a to je mogućnost da se prepustimo, da izađemo iz ovog vremena i mjesta i uronimo u taj romantični, sasvim posebni svijet solo-pjesme.
  
  Henri Duparc, poznat po svom malobrojnom ali izuzetno vrijednom opusu, čiji najvažniji dio čini sedamnaest melodies, koje su primjeri poetsko-glazbenog savršenstva, na koncertu je bio zastupljen s tri skladbe: prekrasna balada Au pays où se fait la guerre (Zemlja u kojoj se vodi rat) otpjevana je gotovo nezemaljski, bez patetike, mirno i eterično. Ton pun razumijevanja, sadržajnosti, čija se tamna boja u trenu osvijetli, čuli smo i u pjesmama Extase (Zanos) i Phidylé (Fidila). Ono što treba istaknuti jest i to da je Elina Garanča pjevala napamet, što se u posljednje vrijeme na koncertima ne viđa tako često, a to je ipak ona najviša točka srođenosti pjevača s repertoarom, i to se čulo u ovoj izvedbi.
  
  Emocionalni intenzitet je tijekom koncerta rastao, a vrhunac dosegnuo u pjesmama Sergeja Rahmanjinova, koje nose drugačiju boju, toplinu, sa svojim ljubavnim strastvenim razvedenim melodijskim linijama, velikim rasponom, dinamikama koje su otkrile bogata, nikad silovita, uvijek puna nosiva fortea i isto tako prekrasne piano dinamike raskošnog glasa, koji je s lakoćom ispunjavao prostranu dvoranu Lisinski. Ono što moramo spomenuti su sjajni prijevodi pjesničkih tekstova Seada Muhamedagića, Morane Čale i Radomira Venturina, projicirani na pozadini decentno dekorirane i osvijetljene pozornice Lisinskog, koji su pomogli boljem i potpunijem doživljaju vokalne lirike Brahmsa, Duparca i Rahmanjinova. Posljednja skladba koncerta, kao dodatak, Habanera iz Bizetove Carmen, u sjajnoj, nadahnutoj izvedbi, kao da nas je trgnula iz jednog i odvela u drugi san, a taj bi bila operna izvedba možda, na nekom sljedećem gostovanju Eline Garanče u Hrvatskoj.
  
  © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 24. veljače 2016.

Piše: