Zabavljački nerv svestranog umjetnika

Ciklus Lisinski Arioso: Thomas Hampson, bariton, The Philarmonics, KD Vatroslav Lisinski, 14. veljače 2016.

• 
  
  Samo nekoliko dana nakon recitala Eline Garanče, Ciklus Arioso Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski nastavio se nastupom još jednog sjajnog, svjetski poznatog opernog i vokalnog umjetnika, američkog baritona Thomasa Hampsona. Ako smo se nastupom Eline Garanče naštimali na intimne tonove ljubavnih solo-pjesama, čekalo nas je brzo preštimavanje u sasvim drugačiji ton, u svijet američkog mjuzikla tridesetih godina prošlog stoljeća. Taj tip programa, s kojim često nastupa posljednjih nekoliko godina, Thomas Hampson uspješno je pripojio svom golemom klasičnom repertoaru, a u atraktivnosti izvedbe pomaže mu i sjajan instrumentalni sastav The Philharmonics, koji je s njim nastupio i u Lisinskom.
  
  Thomas Hampson, koji je međunarodni zvjezdani status opernog i koncertnog glazbenika stekao već krajem osamdesetih i tijekom devedesetih, obišavši sve kontinente i sve najvažnije operne pozornice i koncertne dvorane kao jedan od najtraženijih baritona na svijetu tijekom dugog niza godina, pjevao je sve od Mozarta do Verdija i Wagnera, pa do opere 20. stoljeća, isto tako sagradivši i golem koncertni repertoar i stvorivši si zavidnu reputaciju vrhunskog interpreta lieda i američke solo-pjesme. Ovaj ne-klasični repertoar, sačinjen od jazz pjesama i songova iz mjuzikla skladatelja poput Colea Portera, Georgea Gershwina, Irvinga Berlina, Kurta Weilla i drugih, pokazao nam ga je u drukčijem, nepoznatom svjetlu. Ovisno o ukusima, neki smo ga možda više priželjkivali čuti u solo-pjesmama Webera ili Loewea, koje će među ostalim izvesti u Konzerthausu u Beču krajem veljače.
  
  Ipak, Thomas Hampson uspio je osvojiti publiku i ovim laganijim programom, kojim je pokazao svestranost i svoju tipično američku zabavljačku stranu. Nastup je bio osmišljen do detalja, od uvoda s nekoliko skladbi ansambla koji je pripremio izlazak pjevača, odjevenog u prikladno pomalo kabaretsko odijelo, s crvenim detaljima, koji se tada smjestio na barski stolac među svirače i kao da smo u nekom američkom baru otpjevao nam nekoliko standarda Portera, Gershwina i Weilla, vodeći nas kroz program kratkim ležernim najavama i pričama o skladbama. Tehnika pjevanja ovdje je bila nešto drugačija od one na koju smo navikli kod Hampsona kada pjeva klasični operni repertoar ili solo-pjesmu. Neki takvu tehniku nazivaju belting, a radi se zapravo o prirodnom pjevanju, malo pojačano artikuliranog glasa, kako se može čuti u tipičnim izvedbama mjuzikla.
  
  Povremeno je bilo poteškoća kod pjevanja viših tonova i možda se mogu pripisati pjevačevim zrelim godinama ili blagoj glasovnoj indisponiranosti, ali sve u svemu nastup Thomasa Hampsona činio se vrlo opuštenim i sigurnim, iz njega je izvirala kvaliteta svjetskog umjetnika, a odličnom dojmu sigurno je pridonijela i šarmantna poza osmišljena za ovaj nastup, kao i općenito pristao izgled koji je itekako prepoznat u njegovoj dosadašnjoj karijeri na brojnim opernim scenama i na video-snimkama koje je ostvario. Sastav The Philharmonics oduševio je svojom virtuoznošću i muzikalnom izvedbom. Violinisti Tibor Kováč i Roman Jánoška, violist Thilo Fechner, violončelist Stephan Koncz, kontrabasist Ödön Racz, klarinetist Daniel Ottensamer i klavirist František Jánoška, od kojih su petorica članovi Bečke, odnosno Berlinske filharmonije, sviraju uglavnom vlastite obrade raznih klasičnih i zabavnih skladbi, u kojima se na virtuozan način igraju s materijalom, improviziraju i u najboljoj muzikantskoj maniri doista znaju dovesti atmosferu do vrhunca.
  
  Posebno smo uživali u njihovim izvedbama arije La fleur que tu m'avais jetée iz Bizetove Carmen ili Rumunjske rapsodije u A duru, op. 11. br. 1 Georgea Enescua ili temperamentne Caribe Michela Camiloa. Sve u svemu, bio je to zanimljiv spoj raznih stilova – od Johanna Straussa ml. do Kurta Weilla, zamišljen kao večernja zabava. Ono što možemo zamisliti da bi prikladniji od dvorane Lisinski za ovakvu koncepciju programa bio neki intimniji prostor u kojemu bi komunikacija između izvođača i publike mogla biti još intenzivnija i neposrednija.
  
  © Zrinka Matić, KLASIKA.hr, 25. veljače 2016.

Piše: